EHF je znao pobjednike!

Kao što možete vidjeti na fotografiji desno od ovog teksta, cijeli finalni dan bio je samo jedna velika predstava EHF-a. Kako smo Vedran i ja u Stadthalle došli malo ranije, pogledali smo generalnu probu i ulovili EHF-ovce in flagranti!

Naime, na konstrukciji (ne mogu se sjetiti neke imenice za to) kojom se podižu zastave prvo, drugo i trećeplasirane momčadi, netko je unaprijed odabrao da su to Francuska, Hrvatska i Island. Nije ni čudo da su neke sudačke odluke otišle na stranu Francuza i Islanđana, jer u protivnom bi se organizator našao u neobranom grožđu s obzirom da nije pripremljena varijanta da slave Hrvatska i/ili Poljska. Ako to nije dokaz namještanja u EHF-u, onda ne znam što je.

Šalu na stranu (iako sam siguran da postoje hrvatski mediji koji bi od toga zaista radili senzaciju), netko u EHF-u dobro poznaje odnose u rukometu jer, zaista, Francuska je bila bolja od Hrvatske, Island od Poljske. No, bez obzira što je turnir naša Hrvatska okončala porazom, Vedran i ja smo se mogli zadovoljni oprostiti s Bečom.

Zadovoljni igrom Hrvatske, zadovoljni rezultatom, zadovoljni odrađenim poslom, zadovoljni hranom u press centru, zadovoljni što se vraćamo doma, zadovoljni raspravom "Bi li Karabatić pretukao medvjeda", zadovoljni Čilićem (ja) i ugodnošću madraca i jastuka (Vedran).

Na kraju, zahvalio bih se na nekim pohvalama (putem maila ili u komentarima), odgovorio bih i na par kritika - da, znam da se treba vezati odostraga i u Hrvatskoj, ne, nisam ljubio Červaru ___ da bih došao do intervjua, da, Karabatić je uživo vrlo zgodan mladić, i da, napisali smo puno previše gej referenci u ovim blogovima. Pa da to malo ispravim - evo linka na par slika Marisse Miller.

S obzirom da se nakon ovog linka više nećete ni vraćati u ovaj tekst - lijep pozdrav svim čitateljima do nekog idućeg velikog natjecanja i sličnog bloga!

Balkanci u polufinalu Eura, 29. siječnja, 13:35

Puno se toga događalo proteklih dana u Beču, ali je zbog toga bilo i malo vremena za pisanje blogova. Bivši prijatelj Vedran dodao bi da je to i zbog toga što sam cijelo vrijeme spavao (bezočna laž). Bilo kako bilo, nakupilo se puno sitnica za ovaj tekst...

Najvažnije od svega, Balkanci su u polufinalu! Barem ako pitate onoga tko piše izvještaje na EHF-ovim stranicama i uporno Hrvatku gura na Balkan. Vjerojatno i ako pitate Dance, koji zaista nisu bili presretni s Červarovim psovakama upućenima prema tribinama nakon utakmice.

I zaista, malo je tu izbornik pretjerao, ali postoji i ljepših stvari od toga. Primjerice, naši navijači bili su sjajni protiv Danske, konačno se uz intoniranje himne čula i pjesma navijača, a da ne govorimo kako su kasnije ”poludili” na obrane Alilovića, golove Buntića, prodore Balića. Nažalost, karata za polufinale i finale više nema (poruka mami, prijateljima, poznanicima i nepoznatim Facebook frendovima: NEMAM i NE MOGU nabaviti karte), ali vjerujem da su se Hrvati već snašli i da će se bečkom stadthalle opet oriti ”U boj, u boj”.

Četvrtak je i inače bio prilično sportski dan za Vedrana i mene; prvo smo popratili poraz Čilića, potom smo si na utakmici Austrija – Rusija (zijev-zijev) na siteu Eurolige kupili prijenos Cibone, a kada smo se već uplašili hat-tricka neuspjeha, Kauboji su pomeli Dansku s terena.

Nisam stigao prije, ali moram se vratiti na najdojmljiviji trenutak Eura do sada, uz pobjede naše repke. Naime, norveško krilo Havard Tvedten bio je toliko shrvan nakon dvoboja s Danskom da ga jednostavno moramo ovdje spomenuti. Tvedten je, naime, promašio sedmerac za vodstvo 30 sekundi prije kraja, a na kraju su Norvežani izgubili, što je ”ubilo” Tvedtena do te mjere da još pola sata nakon utakmice nije mogao otići s klupe. Skrivenog ručnikom tješili su ga svi suigrači, fizioterapeuti, maserke, plesačice, trener, navijači, ma skoro smo ga Vedran i ja otišli tješiti, ali pomoći nije bilo. Sport baš zna biti okrutan.

Interesantno, na presici nakon iste utakmice svi su bili nevjerojatno dobre volje, i teško bi čovjek zaključio tko je tu pobijedio, a tko izgubio. Wilbeku je bilo žao što su ”ukrali pobjedu”, Hedinu je bilo drago zbog dobrog nastupa... Međusobno su se hvalili, govorili si kako su veliki prijatelji, još smo samo čekali da se dignu i odu zajedno pod isti tuš.

Uz hrpu rukometa, vidjeli smo i nešto malo Beča; ne previše jer je toliko hladno da tek poneki (hrabri) pingvin šeće ulicama. Inače, dodajmo onoj staroj priči kako u Beču svako malo nalazite ljude koji pričaju ”naški” i natpis na automatima u bečkim tramvajima koji je na dva jezika: njemačkom i – hrvatskom/srpskom/bosanskom.

Kako je prvi slobodan dan ”ukrao” Červar ostavkom (koja to možda i nije), drugi moramo bolje iskoristiti – stoga lijep pozdrav svim čitateljima, Vedran i ja odosmo u šoping, razgledavanje, na bečki i na pivu. Ili kako bi on rekao – na spavanje.

Kako je sat vremena prije utakmice u bečkoj stadthalle tek oko dvadesetak hrvatskih navijača, možemo već sada konstatirati da Hrvatska ovdje neće imati podršku kao posljednjeg dana natjecanja u grazerskoj skupini kada je 4.000 Hrvatska pomoglo Kaubojima svladati Ruse...

Dakako, u trenucima dok ovo pišem dobar dio navijača još uživa u wurstima i pivi, no termin utakmice sigurno nije pogodovao onima koji bi voljeli doći navijati za ”kvadratičaste”; žalosno je što u rukometu toliki utjecaj imaju velike televizijske kuće, pa EHF nema moć da susret dviju prvoplasiranih momčadi ostavi kao večernji šlager, umjesto da bude popodnevna uvertira rukometnim velesilama Austriji i Norveškoj.

Bilo kako bilo, preselili smo se iz Graza u Beč i možemo konstatirati – sada tek počinje ono pravo. Ne iz sportske perspektive, jer ”za pravo” se igralo i u prvom krugu, no po organizaciji se tek ovdje može zaključiti da se odigrava jedno važno natjecanje.

Za početak, u Beču nas je dočekala sportska dvorana, a ne velesajamski paviljon - stadthalle je dio vrlo lijepog kompleksa, a dvorana je vrlo koncertna; primjereniji bi joj naziv, primjerice, bio Vatroslav Lisinski nego Dražen Petrović.

Osim što je put do Beča prošao vrlo brzo i ugodno (čitaj: bez iskustava sa slovenskom policijom), ugodno iznenađenje je i minimalna udaljenost između hotela i dvorane, prilično slučajna s obzirom da smo hotel rezervirali na slijepo. Ne toliko ugodno iznenađenje bili su temperatura i vjetar, kombinacija kojih me brzo natjerala da požalim što sam u Zagrebu ostavio šal i kapu.

Dužni smo ostali i nekoliko crtica iz Graza, pa ćemo to ukratko obaviti – Hrvata je zaista bilo mnogo, u Ikei je veće iznenađenje bilo ako netko priča njemački nego hrvatski; Mirna Jukić sigurno je draga djevojka, no njen pokušaj da navijačima preko razglasa objasni kako trebaju sjediti jer ugrožavaju sigurnost bio je osuđen na neuspjeh; smiješno je bilo i promatrati ”trenera” Rusije Nikolaja Čigarjeva kako sluša dok ”pomoćnik” Maksimov dijeli lekcije svojim igračima; a ukupnu atmosferu u dvorani najbolje je oslikao norveški kolega izjavom - ”It looks like we're in Croatia.”

Inače, ako se želite dobro nasmijati, probajte čitati izvještaje s utakmica na službenim stranicama prvenstva. Kladim se u wurst da bi bolje od toga tekstove preveo netko iz osmog razreda osnovne škole.

Naši se trenutno (15:25) zagrijavaju, s njima i Tonči Valčić i Blaženko Lacković, a nadamo se da ćemo s njima izgledati i ubojitije u napadu i čvršće u obrani. Dvoboj s Islandom počinje kroz nekih pola sata, budite jasno uz Sportnetov prijenos uživo, a nakon utakmice čeka vas sva sila materijala iz Beča...

Slovenska policija i montažna dvorana, 21.1.2010., 13:17

Iako Austrija nije rukometna zemlja, iako se na svakom koraku može osjetiti ruka recesije u organizaciji i iako se u Grazu Europsko rukometno prvenstvo igra u paviljonu, a ne u dvorani, prvi dojmovi su ipak nekako pozitivni...

Tomu je uvelike pomogla pobjeda Hrvatske nad Norveškom, jer bih u protivnom možda stvari vidio drugačijim očima.

Primjerice, umjesto zgodnih kuharica i konobarica, primijetio bih loše lasagne. Umjesto silnog truda koji je računalni tehničar uložio u to da proradi wireless na mom Macu (na svim ostalim laptopima normalno radi), primijetio bih da je žalosno da jedno natjecanje takve magnitude u 2010. godini nema savršeno riješeno pitanje interneta. Ali kako su Alilović i kompanija pobijedili, vidio sam vedrije strane.

Iz Graza se obično vratim olakšan za određenu svotu eura, ali barem sa sobom imam i neke vrećice. Ovoga puta vratio sam se sa 60 eura manje, no umjesto u Seiersbergu, eure sam ostavio slovenskoj policiji jer nisam bio vezan na stražnjem sjedalu. Ne bi mi se zamjerili zbog toga, ljudi rade svoj posao, ali je u najmanju ruku zloban način na koji su to odradili - bilo je očito da se s granice javlja tko nije vezan u autu (umjesto da se lijepo educira ljude i kaže - morate se vezati u EU), pa je 100 metara nakon toga policajac skočio na nas kao da prevozimo nuklearno oružje. Ako, dakle, negdje u vožnji prvi puta u životu vidite da je netko vezan na stražnjem sjedalu, prilično je izgledno da ste vidjeli - mene.

Grazerska stadthalle zapravo nije klasična sportska dvorana, već nešto poput ogromnog paviljona na Zagrebačkom velesajmu, samo s novim zidovima. Unutar te ogromne hale, koja može ugostiti više-manje što god želite (koncerti, kongresi...) domaćin je smjestio montažne tribine koje primaju oko 4.000 gledatelja i to vam je to. Ugođaj je, stoga, malo čudan za jednu sportsku manifestaciju, ali teško se previše žaliti jer je, na kraju krajeva, sve uredno, pristojno, lijepo, mirno, organizirano.

Atmosfera je protiv Norveške bila dobra, okupilo se oko 2.000 Hrvata (dojam je da je puno više austrijskih Hrvata nego hrvatskih Hrvata), oko 500-600 Norvežana; navijalo se korektno, incidenata nije bilo, navijači su se zajedno slikali i sjedili, jedino su se u različito vrijeme veselili i tugovali. Možemo tek primijetiti da je Norvežanima ipak manje stalo, njihov je osnovni cilj zabaviti se, dok Hrvatima sport još uvijek malo previše znači.

S obzirom da blog ne bi smio biti predug (ovaj već je), a poneku temu moram ostaviti i kolegi Vedranu, to će biti to za prvi put. Čitamo se idućih 10-ak dana, iz Graza pa onda Beča...