Rukomet

Zadovoljstvo i ponos, gorko za kraj

Ivana Strahija • ponedjeljak, 02.02.2009.
Zadovoljstvo i ponos, gorko za kraj
Foto: Dragan Kovač

Pričaju mi kolege, pogotovo ZZ i MO da po novom vole rukomet. VA će mnogo pobožnije pohoditi utakmice Zagreba, a svi ostali su već i prije voljeli najmuškiji sport na svijetu.

Nakon što je otišao cirkus red je da se podvuče crta. Krenut ću obrnutim redom i prvo reći da nam je ovo SP donijelo prekrasne dvorane u Zagrebu, Splitu, Varaždinu, Zadru, Osijeku, Poreču… Stajat će desetljećima, biti poligon za razvoj sporta, oplemenjivanje društvenog života, ali će ih neke sredine i otplaćivati desetljećima, što će posebno teško biti upravo u prvim godinama, pošto nam jelte prijeti ta gadna gospodarska kriza. No, da nisu napravljene sada, teško da bi bile ikad u tom obimu, pa računam pod plus.

Što se turističke promocije i zarade tiče, na primjeru Varaždina mogu reći da i nije baš neka. Naime, kako kontinent baš i ne obiluje smještajnim kapacitetima, većina je navijača bila smještena pookolo, neki su putovali i iz Zagreba, a nakon utakmice redovno su odmah kretali nazad. Osim dakako veselih i vedrih Makedonaca, kojima evo šaljem zadnji pozdrav. Međutim, i oni su se ograničili na svoj šator na Stančićevom trgu, a koliko su općenito navijačima predstavljene ljepote Varaždina teško je reći.

Sljedeća opaska je sasvim sebična, ali važna. Moji su se kolege, koji nisu inače pratili rukomet kao neki od nas, zakačili na tu igru. Interesantno je bilo čitati i slušati njihove dojmove s utakmica, gledati igru kroz sasvim friške oči, biti skupa s njima oduševljen navijačima i tako dalje i tako dalje. Mi - Sportnet.hr - još smo jednom pokazali i dokazali kakva smo ekipa, jer dok su Zoran, Martina, Petar, Dragan, Nikola, Bernard, Vedran B., Bruno, Tomislav, Vedran A., Kristijan, Davor, skupa i zajedno s mojom malenkosti, pisali izvještaje, trčali na presice, lovili znojne rukometaše u miks zonama i slikavali skok-šut i prekršaj u obrani po 100 i prvi put, cijeli je naš back-office muški potegnuo. Ivan, Borna, Antonija, Marin, Branimir, Ivor, Mihaela, Branko – i ako sam nekog izostavila javite, lako se nadoda – radili su najave, pisali statistike, slagali slike, ispravljali tagove i radili sve ono za što ljudi na terenu nisu imali vremena. Svaka vam čast, Slava i Bara svima skupa!

I na kraju komentar onog sportskog. Srebra. Slušam još od jučer uveče milijardu analiza, ideja, okrivljavanja, pohvala, "čestitki" i što sve ne. Te su Francuzi bili ovakvi, suci onakvi, mi takvi a Lino ko Lino. Teško je sada napisati nešto što još nije napisano, pa ću reći tek: poraz me osobno, skoro pa fizički zabolio. Nisam razočarana, žalosna sam i pomalo depresivna, nije mi do ničeg i baš me briga što svijet misli.

Kaže jedan kolega da treba uvesti pregledavanje snimaka prije donošenja sudačke odluke (isključenja, prekršaja, gola), drugi kaže da bi to uništilo draž sporta. Uopće ne želim razmišljati o tim điđama, jer me već onaj spidercam iznervirao do bola, a kamoli još da u igri brzog tempa poput rukometa suci stanu i na malom lcd-u pregledavaju je li bilo prestupa ili nije, dok naši gladijatori zure pookolo i čekaju zvižduk.

Poraz ili pobjeda, ja želim emocije, ne sterilnost. Želim se ljutiti na suce, vikati na igrača koji promaši, pljeskati za cepelin, pjevati za napad i fućkati protivniku. Želim da se ori Samo je jedno i da galama protivniku bude nesnosna… ne želim stajati i čekati na elektroniku koja će mi reći trebam li pljeskati ili plakati.

I premda sam sad žalosna, finale je bilo pravo, sukobili su se titani i jedan je morao popustiti. Ovog smo puta to bili mi, no uz sve ono što sam imala priliku vidjeti u ova dva tjedna, stasaju novi klinci i Hrvatska nikako nije odigrala svoje posljednje veliko finale.


25.1.: Nema više Kauboja, sad su Ribari?

Nedjelju sam provela i opet radno, radeći live tekstualni prijenos za sve one koji nisu došli do ulaznica za Arenu, a RTL (na sreću?) ne primaju. Atmosfera u Zagrebu bila je neopisiva, a iz Švicarske, SAD-a, Švedske, Španjolske i svih ostalih zemalja Hrvati su navijali za naše rukometaše prateći Sportnet. Među desetinama mejlova koji su mi pristigli s podrškom za Balića i ekipu izdvaja se nekoliko, u kojima su Kauboji prekršteni u Ribare, s argumentom – pa ipak smo Hrvati.

Kauboji smo ih počeli zvati nakon što je I.B. zamolio da ih više ne zovemo Pa… jer su nakon tog nadimka počele teže ozljede. Što će alfa i omega hrvatske repke reći na Ribare? Meni je simpatično i jedno i drugo, na rukometašima je da amenuju prijedlog.

Kako je ovo ipak blog iz Varaždina ispričat ću vam o nedavnoj prezentaciji životnih troškova (totalno bezveze naziv) varaždinske dvorane. Pošto su naime zli mediji svašta napisali o troškovima izgradnje, održavanja i konačno isplate dvorane, gradski poglavari odlučili su angažirati stručnjaka koji je u svega pola sata (sa slajdovima!) kazao kako je ta dvorana u stvari najjeftinija u Europi.

Cijena izgradnje (znači trošak Max Bögle Tehnobetona) je 188 milijuna, a privatni je partner dužan u 25 godina upravljanja dvoranom odrađivati održavanje i dužan je zamijeniti dotrajale materijale. "Mi smo u dvoranu Graberje u 10 godina ulupali dva puta njenu vrijednost izgradnje", rekao je gradonačelnik Varaždina Ivan Čehok.

Grad će idućih 25 godina svaki mjesec za (još uvijek bezimenu) dvoranu uz Dravu plaćati 1,25 milijuna kuna, isto toliko i država, no nakon što sve isplate dobit će potpuno novu dvoranu, rekao je Čehok.

Dodao je osebujni gradonačelnik i saborski zastupnik kako je smiješno da se u Splitu Spaladium Arena raspada pod navijačima, a u Zagrebu su za Arenu dobili privremenu uporabnu dozvolu tek kad su obećali da će u slučaju snijega dežurati na krovu s lopatama: "Mislim da je to jedan jedini takav tekst uporabne dozvole u Hrvatskoj", smijao se Čehok.

Eto ga, Varaždin je opet prvi i ima najbolje. Sad i to znate.


24.01.: Dajmo im da rade

Nakon furioznih tjedan dana u Varaždinu, i to tempom - ujutro posao - popodne rukomet - do kasno u noć tipkanje konačno sam i ja odahnula. Zato me i nema na blog (-iju bi dodali mi Međimurci :)

Iskoristila sam dan odmora da otiđem na posao, gledam rukomet i tipkam do kasno u noć…da.

Nego, obećala sam svoje konačno viđenje stanja stvari u Varaždinu, i moram reći da je organizacija na kraju balade položila s plus pet. Sve su se greške ispravljale nakon malo kritiziranja, trudili su se (pogotovo "plavci") da što bolje odrade svoj posao, i već četvrti i peti dan nismo imali što kritizirati. Šteta prava velim ja što je cirkus napustio Varaždin, jer bi ova ekipa sad, od ljudi u press centru do Ruksija i od gospođa komunalnih djelatnica pa do najavljivača, sad posao u Zadru ili Zagrebu odradila lijevom rukom, toliko su izverzirani. Svaka čast!

Kaj se sportskog dijela tiče, Makedonci su mi prošli, a ja sam na ključnoj utakmici protiv Rusije ipak imala nekaj crvenog odjeveno, ali vam ne mogu reći što. Bitno da je upalilo. Za Poljake nisam baš napeta, dok mi Nijemci svojom hladnoćom dižu živce u nebesa, a baš i nisu na onoj svjetskoj razini od pred dvije godine (kad su im do naslova pomogli suci, ako se sjećate).

Otišli su rukometaši iz Varaždina, Splita i Osijeka, prepustili smo ih Petar, Bernard i ja u ruke Martine, Tomislava i Vedrana, te dakako fotić ekipe. Već prvi dan natjecanja grom i pakao koliko čujem, jer u jednoj dvorani wireless krepava svako malo dok u drugoj ne prevode presice na hrvatski jezik jer se očito natjecanje odvija u Tunguziji. Uz tipkanje brzinom svjetlosti i konstantni pritisak sa svih strana, nije im lako, našim sportnetovcima.

Premda suosjećam s kolegama supatnicima, mislim da je red da im damo da rade :)

Za kraj ću pozdraviti sve drage ljude koji su mi putem mejla davali podršku u mojem nastojanju da iz Varaždina prenesem sve ono važno. Poruka za Martinu: čuvaj mi Makedonce, a Makedoncima: dajte Martini dres Kire!

I bez brige, blogat ću ja još...


22.01: Misterija crvene majice

Jučer sam kazala kako razmišljam o tome da odjenem crvenu majicu za utakmicu Makedonija – Njemačka. Međutim, kako sam ujutro morala na posao, a u crvenom izgledam poprilično blijedo, odustala sam od nauma.

Makedonci su izgubili, a ja sam deprimirana. Deprimirana jer me ta repka, od svih na Svjetskom prvenstvu u Varaždinu impresionirala, ali i deprimirana jer smo još jednom imali priliku vidjeti koja je točno razlika između malih i velikih reprezentacija. U sudačkim očima dakako.

Dva Čeha u 46. minuti susreta, kad je Makedonija protiv svjetskih prvaka imala svega –2 isključuju Kiru Lazarova, a ostalo znamo. Bi li se to dogodilo da se nije radilo o Makedoniji? Postoje oni koji u tome vide pomaganje Nijemcima kojima nije išlo baš najbolje, ima i onih koji kažu kako je Kiro samo odreagirao konačno na batine koje je nekažnjeno dobivao tijekom cijele utakmice, i tako u stvari Nijemcima dao točno ono što su htjeli.

Ja mislim da se radilo i o sreći, jer je zbilja pravi peh imati mogućnost u dva dana odigrati dvije fantastične utakmice i onda izgubiti na takvoj bedastoći. I zato se pitam, bi li moja crvena majica promijenila stanje stvari?

Ovo je tek odgovor na jednog kolegu novinara iz Makedonije, koji voli čitati Sportnet, i koji mi je odmah nakon utakmice predbacio upravo to. U šali dakako. Nadam se.

Kak je rekla Scarlet O'Hara (koja također nije nosila crveno), sutra je novi dan, i moje su sve karmičke sposobnosti usmjerene na to da Makedonija dobije Rusiju i otputuje u Zadar.

Od ostalih sitnica spomenut ću slinavo varaždinsko vrijeme, koje mi nikako nije pasalo, a nadam se da neće upropastiti ni izlazak i danas brojnim makedonskim navijačima.


21.01: Makedonija mi vratila strast za rukometom

Baš sam tijekom prve utakmice Svjetskog prvenstva u Varaždinu, u kojem su gledatelje skoro uspavali Poljaci i Alžirci, s kolegicom Kristinom komentirala kako nam gledanje tog lošeg rukometa otupljuje radost koju smo nekad osjećale za najmuškiji od svih sportova.

Gledati Alžir, Kubu, Saudijsku Arabiju i Australiju (mada se kolega Petar Plevnik barem može šegačiti s šamaranjem mrtvog klokana) nije baš prelijepo iskustvo, više je kazna, kao da si u školi bio zločest i onda za kaznu te pošalju na tu utakmicu.

Kod ostalih utakmica Svjetskog prvenstva jako nam je teško uživiti se u samu igru (osim kad igra Hrvatska), jer moramo usput pisati tekstove, ubacivati rezultate i slike i raditi sve one čarolije koje na kraju vama dragi čitatelji prikažu što se to odigravalo na terenu.

Nakon prve utakmice Makedonije, koju su za gol izgubili od omraženog im Tunisa, nije nam bilo jasno kako su dobili Island. Međutim, prvo protiv Alžira, kad smo vidjeli da Makedonci imaju još kojeg igrača osim Kirila Lazarova, te potom protiv Poljske, kad smo skupa s većim dijelom novinarske lože bili na nogama, a laptopi zaboravljeni treperili (na stolovima!!!) vratili su nam Makedonci pravi rukometni gušt.

Na mobitelu je već novi ring – Makedonija naviva za vas, a razmišljam hoću li zbilja u srijedu učiniti ono što nisam već godinama – odjenuti crvenu majicu. U hotelu Turist sam danas otišla malo porazgovarati s Kirom i prijateljima, te usput na tečnom njemačkom spustila nedaleko njemačkih novinara, kojima je većini zabrinut izraz krasio lišca, kako ja mislim da će Makedonci napraviti još jednu senzaciju, baciti i svjetske prvake na noge.

Pravo im i budi, tim njemačkim novinarima, a posebno jednoj televiziji, čiji našminkani reporteri svaki put kad se javljaju iz dvorane ugase nama u loži svjetlo.

No, da ne zaboravim svoj omiljen hobi, a to je osvrtanje na uvjete rada u varaždinskoj dvorani. Neki mi predbacuju da sam jedina koja se žali, što sigurno nije istina, ali baš me briga. Reći ću da smo u ponedjeljak imali špijuna u zlatnom VIPu, nazovimo ga D.B., koji je svjedočio kolačima posloženima u oblik brodice, livriranoj posluzi i svakojakim delicijama.

Iste su većinom ostale nekonzumirane, a meni nikad neće biti jasno zašto se na takva mjesta, koja na 10 minuta posjeti predsjednik ovaj i šef onaj, prezentira sve naj naj, dok se onima koji u stvari prenose glas o gradu diljem svijeta organizira slabija usluga? Pričaju mi kolege o nejakoj praščadi koja se okretala na Sljemenu, pa vrela služila novinarskoj hordi, i poručuju kako moram početi pratiti te druge sportove.

Sad kad sam zadovoljila i svoju dnevnu dozu kritike, a da ne bih razočarala one koji me cijene i vole :) uputit ću pozdrav parkiralištarcima uz poruku: Čuvajte mi mjesto na G4….


19.01.: Mama, pošalji mi sendvič

Diže se odjednom na poluvremenu utakmice Njemačke i Alžira novinarska mašina, prazne se mjesta i sasvim je jasno što se događa – stigla je hrana.

Nakon što su nas u prva dva dana razmazili buđolama i dimljenim sirevima, iznimno smo neugodno ostali iznenađeni današnjom ponudom: tri zdjelice salate od nečeg, tri zdjele miješanog zelenja i tijesto u tri oblika, jedno čudnije od drugog.

Gdje su naši pladnjevi, zašto nema našega mesa? Jesu li ga možda poslali za Osijek nakon što je kolega Plevnik ostao gladan jučer (kao i prekjučer)? Molim te Petre da mi javiš pa da znam reći ostalim novinarima u Varaždinu jesi li ti kriv što smo danas mi izvukli kraći kraj.

Da ne budemo nepravedni dali smo priliku sumnjivom tijestu i otkrili kako nije dobra ideja jesti nešto što je na oko neprivlačno. Pouka dana je također da parizer nejde s tjesteninom. Tako je zelena salata ostala jedino što je bilo konzumabilno.

I dok mi tražimo broj lokalne picerije da naručimo dostavu u dvoranu, pojedite koju deliciju, vi sretnici u Splitu (PRŠTRUKLE? San snova čini mi se…) i za nas gladne u ostala tri hrvatska grada.


Vodamo te…

U Varaždinu nema problema s prometom, jer "plavci" sve rješavaju kratkim postupkom i nabrzinu, usmjeravaju promet i ne dopustaju stvaranje prometnih čepova. No, zbog simpatično postavljenih znakova za dolazak u dvoranu često nam gosti zalutaju, pa imaju "tur d Varaždin".

Imamo vode, čak galone, hektolitre i sve ostale mjere koje možete izmisliti. Ima gazirane, negazirane, s okusom ili bez, tako da svaka čast onima koji su to osigurali.

Ono što me danas iznenadilo je automobil makedonskih registarskih oznaka, okićen crveno-žutim zastavicama. Mislim, nije me to iznenadilo, nego to što su se Makedonci unezvjereno vrzmali oko varaždinskog groblja, daleko od dvorane.

Jesu li za to krivi pomalo nerazumljivi znakovi koji vode do dvorane? Neću prejudicirati, ali sve upućuje na to. Možda bi bilo dobro da se u sutrašnjem slobodnom danu tome posveti malo pažnje.

Kad smo već kod slobodnog dana, čujem od kolege Zorana Zdelara da će on istraživati ljepote okolnih vinarija i blagovati na račun HRS-a u organiziranom izletu za porečke novinare. Blago njemu, ja imam nagradni put na – posao....


18.01: 21 kuna

Koliko ste spremni platiti za kavu? Ja sam očito spremna na svakakve bedastoće, pa i tu da kavu platim 21 kunu.

Već sam s vama podijelila svoje oduševljenje montiranim stolovima u loži za novinare, a sad s desne strane imate i sliku te prekrasnosti, slikanu doduše mobitelom jer sam fotić jako inteligentno ostavila doma. Nebitno, vidi se moj lap, vidi se da mogu sve điđe fino rasprostrijeti oko sebe, a vidi se i unezvjereni tuniski novinar koji gleda kako njegova repka gubi od Nijemaca.

K tome sam se uspjela parkirati na novinarsko mjesto, pa sam do auta oko 23 sata mirno došetala osvijetljenim nogostupom i bez stresa. Neću u tome mislim uspjeti i sutra, jer u dvoranu mogu tek oko 14,30 sati, pošto sutra moram na posao. Ovim putem pozdravljam fantastičnu ekipu Radija Megaton, koja trpi moje urlikanje po redakciji: RUUUUUUUUUUUKOMET.

Međutim, umalo sam dobila herc-infarkt i aneurizmu odjednom kad sam otišla kupiti kolegici i sebi kavu prije utakmica, kako bismo u posljednjim minutama mira uživale u životno važnom napitku popraćenim nikotinskim štapićima.

Kava s mlijekom i kava s ničim ravnih 21 kunu!!!! (Pofotkani račun s desne strane, da vidite da ne lažem) Mislim, tužno, jer tolko kavu ne plaćam ni u elitnim kafićima, a pogotovo ne vrijedi iz plastične šalice. Prisjela mi je već prije prvog gutljaja. Poruka samoj sebi za sutra – nosi termosicu.


Dobila sam stol!

Prva utakmica dana u Varaždinu skoro će početi, Makedonci već navijaju. No, moram s vama podijeliti fantastičnu novost, a to je da sam dobila stol!!!!

Ni ja ne mogu vjerovati, ali od srca zahvaljujem simpatičnim, dragim i dobrim ljudima iz press centra u Varaždinu, onima u plavim majicama.

Stolovi su dakako priručni, i ne posebno stabilni, no nakon držanja vruće "mrcine" u krilu jučer punih osam sati, sad sam jako jako sretna. A i to je dobra politika, prvo im ne daš ništa pa kad im daš malo vesele se kao djeca.

Još i da vode bude…

Pozdravljam i dečke na parkiralištu, danas je za mene bilo mjesta, pa u noći neću morati kroz šumu do auta.

Dan je započeo odlično, ja sam zadovoljna.


17.01.: Kroz šumu do auta

Pada mi na pamet poslovica Per aspera ad astra, ali na nebu nije bilo zvijezda, čak ni toliko da nam pokažu put do mog smrznutog autića na završetku današnje balade.

Kad sam pred nekih 12 sati dolazila k dvorani uz Dravu, sva su novinarska parkirališta bila zauzeta, rekli su mi mladci koje je netko ostavio da odvraćaju ljude od 50-tak savršenih mjesta nedaleko dvorane. Uputili su me na puteljak, asfaltiran doduše, koji uz odvodni kanal vodi uz šumu Jelačićku. Tri dana jahanja tegleći cijelu opremu ali dobro, čuvala sam živce za ono što slijedi.

Povratak nakon napisanih svih izvještaja i izjava, borbe s prijevodima i presmiješnim mjestom za rad bio je prava avantura. Nitko se naime nije sjetio na tome "superspecijalnom" parkiralištu staviti koje svjetlo, pa sam kroz šumu išla do autića po mrklom mraku. Totalno neugodno, jako čak za ženu, no na sreću sa mnom je bio i kolega Marko, kojim ovim putem zahvaljujem na kavalirstvu.

Zgodno bi bilo spomenuti i još koju crticu o organizaciji. U međuvremenu sam se pomirila sa sudbinom i provela većinu dana s vrelim kompjuterom u krilu, ali barem mi nije bilo hladno. Ali sam zato bila žedna. Vodu u bocama smo zadnji puta vidjeli oko pet, nakon toga je nije bilo. Ne znam je li i ona dostavljana iz Zagreba kao i catering, no zbilja bi barem taj minimum trebalo osigurati. Pa na običnoj nogometnoj utakmici 3. županijske lige novinar dobije flašu vode…

A ništa, donijet ću sa sobom.

Pohvalit ću ipak drage djevojke i dečke u plavim majicama, koji su uistinu bili kak treba i supersusretljivi, a sve smo zapisnike dobivali na vrijeme.

A pohvalit ću i navijače Makedonije, koja je zbilja imala najglasniju podršku od svih reprezentacija, a s navijanjem su Makedonci započeli još tijekom utakmice Nijemaca i Rusa. Orilo se Makedonija, a njih na terenu nema. Simpa.

I tak, sutra je novi dan. Pametniji smo za svašta, i sad znamo da nas ništa ne smije iznenanaditi.

p.s. Obećala sam pokazati stoličice na kojima radimo. Evo pa se smijte.


17.01.: Organizacije li…

Nisam zadovoljna. Umjesto da ovo tipkam 'ko čovjek, pokušavam izbalansirati laptop na majušnoj daščici smontiranoj na stolicu, koja opasno prijeti da će se odlomiti. Možda sam sa sobom trebala ponijeti ono kak se već zove – EEEEE PC ili što već, jer moja "mrcina" nema mjesta.

Zakaj se mučim pitate se? Pa zato jer su organizatori zaboravili da bi novinarima bilo dobro dati stolove. Da, zbilja. Imam i sliku ove instalacije na kojoj moram raditi, što ću s vama podijeliti čim uzmognem spojiti fotić s kompjuterom.

Iza nas, novinarskih bokci zjape prazne velebno uređene Sportfivove tribine. Imaju udobne fotelje, široke stolove i svakakve statističke podatke na zgodnim monitorčićima. Međutim, ta su mjesta posebno plaćena, dok se za nas, "obične " novinare dovoljno su dobri plastični stolci. Svaka čast.

Da nema kolege Davida, koji vrijedno popunjava statistiku, teško bih mogla raditi kako treba, pa mu ovim putem zahvaljujem. A veliko hvala i simpatičnom adminu press centra, koji je usuglasio moj kompjuter s wirelessom dvorane, a kojeg je uspjela uloviti tajnica Lea. A Varaždincima, dok ne poprave stvar, minus. I još jedan minus zločestom čovjeku iz IHF-a koji je vikao na nas. Sram ga bilo.


Tko je rekao da ulaznica nema?

I dok se jedni žale na uvjete rada u svojim gradovima, drugi na nepostojanje parkinga, a treće muči smušena (ne)organizacija, mi u Varaždinu jedva čekamo prvi sučev zvižduk. RUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUKOMET!

Od ranog jutra sam u stanju pripravnosti i da mogu potjerala bih vrijeme da leti sve do 15,30, kad će u bezimenoj varaždinskoj dvorani uz Dravu na parket (no dobro, neku vrstu podloge) izaći prve rukometne reprezentacije.

Tek sam sada u potpunosti svjesna da ću danas pogledati svjetske prvake i viceprvake, rusku mašinu, alžirski fanatizam i navijački jaku makedonsku vrstu, a k tome i meni egzotične Tunižane. Jedva čekam. Ozbiljno.

A za to vrijeme mobitel mi neprestano zvoni. Neki zovu za tipove u kladionicama, na što ću reći da su sportski novinari obično najlošiji prognozeri, jer znamo i previše o svakom igraču. Bolje ćete proći metodom eci-peci-pec. Drugi zovu za ulaznice, koje su postale tražena roba. Ovdje i sada kažem da ih ima još za sve dane, a za danas još samo one po 300 kuna. Pa hop do Tiska na Korzu, a možete ih nabaviti i na ulazu u dvoranu.

Čekam i kolegu fotića Kristijana, koji u sunčani Varaždin stiže kroz dva sata, pojačan Sportnetovim novim telcem. Ne, nije to mladunče od krave, nego objektiv, "điđa" koju fotići šrajfe na svoje aparate i onda mogu poslikati znoj na čelu Pascala Hensa i s gornjeg reda tribina.

Jesam li rekla da jedva čekam prvu utakmicu?


13.01.: Ja sam moralna vertikala…

…No, ponekad i ja posrnem i pokušam učiniti nešto ne baš tako vrhunski moralno. Kažem pokušam, jer mi obično takve stvari ne pođu od ruke, ponajviše zato jer nisam vična liniji manjeg otpora.

Ova intimna ispovijed bila je u stvari uvod, i to za moju misiju nabavljanja jedne ulaznice za jednu utakmicu Svjetskog rukometnog prvenstva u Varaždinu i to besplatno naravno. Dobila sam naime zamolbu pribaviti ulaznicu za bilo koju utakmicu, bilo kojeg dana, protivnici uopće nisu važni, u dvorani uz Dravu. Čovjek bi rado pogledao malo rukometa i doživio atmosferu SP-a. Premda takve zahtjeve inače odbijam, jer smatram da će se pravi ljubitelj sporta i navijač pobrinuti na vrijeme za svoje mjesto u dvorani, popustila sam, misleći kako tu neće biti previše posla.

Poučena iskustvom sa Svjetskog rukometnog prvenstva za žene, kojeg se dio igrao u Čakovcu i za vrijeme kojeg sam zajedno s mnogim čakovečkim kolegama volontirala u press centru, mislila sam da ću moći nabaviti svojevrsnu propusnicu, jer znam da smo mi svakodnevno nekolicini prijatelja, poznanika i ostalih omogućavali da pogledaju tu jednu utakmicu. Ali nix, nemože i nema, kazali su mi svi moji kontakti u rukometu sjeverozapadne Hrvatske, već pomalo izbezumljeni takvim upitima.

Pa dobro, mislim ja, ako ne može besplatno, platit ćemo. Ali, pojedinačne se ulaznice dakako ne mogu kupiti. Odluka je to IHF-a, pošto utakmice počinju svaka dva sata bio bi preveliki napor puniti i prazniti dvoranu. Ili cijeli dan ili ništa, bio je zaključak. Pale su mi na pamet i privilegirane ulaznice po 80 kuna, koje su dobili županijski rukometni savezi, no ta je baka s kolačima već odavno otišla.

Ostale su dakako samo ulaznice po 150 odnosno 300 kuna, a ni tih više nema previše. Za varaždinski dio SP-a prodano je naime ravnih 24 500 ulaznica, dakle još ih je 500 u opticaju i do njih se može doći još samo u Tisku na Korzu ili pak u samoj dvorani. Priopćivši to osobi koja je željela ulaznicu samo za jednu, bilo koju, utakmicu, zaključila sam te putešestvije i opet zaključila da nemam sreće u ovakvim pothvatima.

A što se same organizacije SP-s u Varaždinu tiče, grad je nedavno okićen zastavama ekipa koje će u baroknom gradu tražiti prolazak u drugi krug. I dok Franjevački trg izgleda odlično tako urešen, Korzo zjapi tužno izrovan, jer je u tijeku renovacija tog glavnog varaždinskog trga. Ovdje ću i opet spomenuti sreću što je zima suha, pa se prolazeći preko Trga kralja Tomislava čovjek bori samo s rupama i šoderom, ali ne i blatom. Kažu da je sreća u malim stvarima.

U još uvijek bezimenoj dvorani uz Dravu održana je jučer i svojevrsna štih proba, u kojoj su dvije reprezentacije glumile prva i druga momčad Varteks di Capria koji je upravo započeo s pripremama za nastavak sezone. Proba nije prošla glatko, jer su upute onima uključenima u vođenje utakmice bile u najmanju ruku oskudne. Imaju Varaždinci još tri dana da se uvježbaju, a nakon toga ide se "u živo", ili kako bi to kazali u mom kraju – a onda puške f kuruzu.

Kako pak radi akreditacijski centar provjerit ću sutra, jer sam jedan od sretnika koji su dobili akreditaciju. Kad smo već kod toga, nije mi ni malo jasno po kojem su ključu dijeljena ta odobrenja, jer su neki mediji dobili po dvije foto akreditacije, poneki dvije novinarske, a pojedini ništa. Bez obzira na nacionalnu, internacionalnu ili lokalnu važnost, svi su manje-više nezadovoljni. Barem smo u nečem jedinstveni mi novinari.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!