Očekivani izgled Dinama

Koliko god isprike o teškim nogama, sparnom vremenu i, najvažnije, ranoj fazi sezone zvučale dosadno i isprazno, u njima ipak ima i puno istine. Činjenica je da u ovoj fazi sezone nitko ne briljira, dovoljno je prisjetiti se bilo prijateljskih bilo službenih utakmica svih jakih europskih klubova. Čak i u pretkolima Lige prvaka, češće smo svjedoci da Liverpooli, Barcelone, Manchesteri i drugi svoje kvalitetom inferiorne protivnike ne "mažu" s 10 golova razlike, već taman dovoljno koliko treba, za siguran prolaz.

Dinamo nije ni približno ta kvaliteta, pa ne čudi što usred srpnja protiv jedne (relativno) slabašne momčadi iz Armenije nije izgledao kao avion. Dojam bi, jasno, bio puno bolji da su Modri zabili pogodak-dva i tako riješili pitanje prolaska u treće pretkolo, ovih 0:0 ipak ostavlja dosta razloga za zabrinutost uoči uzvrata pred praznim stadionom.

Prije razočaranja i izjava kako ova momčad ne može daleko dogurati kada ne može svladati niti Pjunik, treba se prisjetiti dvije činjenice.

Prvo, Dinamo je limitirana momčad. Lako se uživiti u priču da je Dinamo dobar, svakom pojedincu mogu se pronaći vrline (možda Carlosu malo teže), pa pridodati tome "Jurčićevu žestinu", iskustvo igrača poput Kovača, Bišćana, pa i Papadopoulosa... No, na terenu to uvijek ide teže. Zašto? Treba biti realan - Dinamo je limitiran, a drugi također imaju i igrače i trenera i iskustvo i stadion i autobus, također treniraju, vježbaju, plaćaju. Za hrvatske pojmove Dinamo jest "space-shuttle", iako treba reći da ova momčad lani nije baš pregazila ostatak HNL-a, ali izvan Hrvatske to ne ide baš tako jer i drugi igraju nogomet.

Drugo, Dinamo je već znao slično startati. Očigledan primjer je Hazar, ali ni protiv Linfielda lani nije bilo puno bolje, pogotovo ne na uzvratu u Zagrebu. Prvi se mačići u vodu bacaju, 0:0 protiv Pjunika ne otkriva puno o Dinamovim mogućnostima, osim da nas još jednom podsjeti da Dinamu ništa, ali baš ništa u Europi nije sigurno. To je realnost cijele naše lige, čiji se ponajbolji klub muči protiv jedne "moćne" Birkirkare.

Zabrinjava, istina, što je trener Jurčić bio zadovoljan igrom (?!), jer ona zaista nije bila na pravoj razini. Par bljeskova, nekoliko uigranih akcija i solidnih 45 minuta desne strane momčadi ipak je premalo s obzirom na ambicije, i Jurčićeve i cijelog kluba.

Igrački je utakmica iznjedrila nekoliko upitnika, primjerice - kada će Glavina biti spreman, jer Carlos definitivno nije nedostajao Dinamovom navijaču, niti sada nedostaje Varteksovom. Nedostaje, međutim, Robert Kovač, Lovren, čini se, nije "jeo dovoljno žganaca" jer Europa ne prašta pogreške koje je u Erevanu radio.

Podbacili su napadači, posebno Mario Mandžukić, koji kao prva zvijezda kluba mora napraviti puno više. Puno nije pokazao ni grčki napadač, no vidjelo se po kretnjama i odigravanjima "iz prve" da je Pap ozbiljan nogometaš koji poznaje taktiku i zakone modernog nogometa. Pitanje je samo da li će biti realizator kakvog Dinamo želi i treba.

Sveukupno, Dinamo mora u sedam dana učiniti nekoliko koraka naprijed, pokazati da je spreman za obranu naslova i ozbiljan otpor svakome na putu do Lige prvaka ili Europske lige. Ne učini li to, uz malo nesreće Pjunik bi Modrima mogao postati i posljednji europski protivnik ove sezone, što bi bila katastrofa za klub na svim razinama.