"U Zadru se spustila zavjesa"

Dva dana nakon što je prvenstvo otišlo iz Zadra grad se vratija u svoj bioritam. Po gradu više nije bilo auta sa stranim registracijama. Nije se šetala ni hrpetina Makedonaca sa crveno-žutim obilježjima, ni skandinavski tinejdžeri. Zapravo, imam osjećaj ka da se sve to skupa događalo prije misec dva, a ne prije par dana. Ovo prvenstvo ka Božić - čekaš ga misec ipo dana, i onda prođe za tren. Nja...

Jedino što me još podsjeća na tri dana rukometnog raja u Krešinom domu je umor, a ista me stvar spriječila da se malo zabavljam s navijačima po gradu. Ne moš ovce i novce, rekli bi oni stari, no ovaj "party" na koji sam slučajno nabasala je stvarno bija ludi. Zadnjeg dana zadarskog dijela SP-a na trgu bend, u srid njega nekoliko velikih žutih kanti za smeće, a kod lože pedesetak ljudi s live na desnu. Živa komedija!! :)

Možda bi sve puno bolje izgledalo da nije bilo kiše, koja je valjda svima, uključujući i meni poremetila planove. Tako da sam doma došla mokra ka... i još se morala za prevoz snalaziti. No, ti vremenski uvjeti nisu spriječili našeg fotografa Brunu "ubit će me žena" da iz Splita potegne do Zadra i napravi pokoju sliku.

I zadnjeg je dana bilo veselo, naravno. Radno, kišno, Poljska je u zadnjim sekundama dobila Norvešku, a ja sam i dalje od dvorane i pressa i nazad trčala sa laptopom u ruci. U pauzi jednog od đireva uspila san uslikati i dva vatrogasca, pa vam prilažem slike. Znam dosta ljudi koji imaju fetiš na njih, pa se nekako nadam da će mi ovo dignuti čitanost (mada, to san na početku blogiranja tribala napraviti, ali nema veze). Jedan od njih je Bibinjac doduše, ali kakav bi ovo blog bija, i kakva bi ja bila da nema bar jednog paradoksa. :)

Konačno, kada sam pozavršavala sa svojim Sportnetovskim obavezama u dvorani, oko 23:30, išla sam malo poslikati praznu dvoranu i press. Vrlo brzo nakon zadnje pressice su se pokupile sidalice, aparat za kavu (da, da, moja omiljena stvar u pressu, šmrc, šmrc!!), a zaposlenici su dovodili dvoranu u red. Sve to skupa mi je izgledalo i pomalo tužno. Lipo nam je bilo ta tri - četiri dana, koliko je svjetski rukomet stanova u mom gradu. Stvarno je...

Toliko od zadnjeg dana. Hrvatska se, očekivano, preko Poljske plasirala u finale, a tamo ih čeka Francuska. Ista ona Francuska koju smo dobili u drugom krugu, a premda je ode puno veći ulog, nadam se da će rezultatski završiti isto ka i prvi susret. Meni je osobno ža što se nećemo sukobiti sa Christiansenom i ekipom, no što je - tu je. Kako bilo, uvatin li vrimena, bacit ću ode i zadnji blogić, nekakvo moje viđenje SP-a s posebnim naglaskom na Zadar.

28.1.2009.

Evo i kraja zadnjeg dana rukometa u Zadru. Nažalost. Baš mi je nekako sve to prebrzo prošlo, toliko da nisam ni svjesna. Tribala bi u pismu HRS-u, kad im budem slala prosvjednu notu za one konfete što sam dobila u glavu napisati da ću im oprostiti jedino ako opet dobiju nekakav SP. Ili EP ili bilo kakav P...

No, neću sad nešto žaliti. Vidim da me Pacak spominje u svom blogu kako pičin sve u 16, pa nema smisla da posustanem sad kad sam ka na speedu. Jučer obećah neke slije, pa evo. Suprotno od očekivanog (FALA BOGU!!), te su slije i jutros bile tako di san ih večer prije ostavila. Radi se naime o jednom izlogu nekog dućana na Kalelargi. U taj dućan zapravo nikad nisam ni ušla, imaju robu koja se meni ne sviđa, ali nisam mogla ne uslikati ono što su "vrlo pametna" gospoda stavila na svoj izlog.

Stavili su dakle zastave svih zadarskih sudionika SP-a, stavili su i malu hrvatsku zastavu, ali one srpske nije bilo. Sad, razumin ja da su se vlasnici bojali da im neka mularija ne razbije izlog, ali svejedno, onda su mogli staviti sve, ili niti jednu. Znam da sam u prijašnjim blogovima već svašta pisala o tim stvarima, ali ovo mi je stvarno opet diglo tlak, tako da... A kako već imam tu privilegiju koristiti mrvicu medijskog prostora, eto i prema njima malo otrovnih strelica. I onda smo mi ka turistička zemlja!!

A sad malo o rukometu danas, točnije onim okolo stvarima koje imaju malih dodirnih točaka s istim. Nemam pojma koja je šema točno s ovim blogovima. ja sam mislila da me osim mame i Ifora niko živ ne čita, ali je izgleda ispalo malo drugačije. Na poslu su me napali da ih moram spomeniti, pa eto, spominjem vas bando, i fala što ste me pustili malo ranije danas da stignem na Srbe i Makedonce.

Onda su mi i Makedonci upali. Nemam pojma kako bi me inače mogli prepoznati, zapravo se cili dan tome čudim. Kako bilo, ako čitaju, pozdravljam Biljanu i Marijana (i njihova je slika desno). Zbog njih mi je najviše ža što Makedonija nije danas pobijedila, no što je, tu je. Glavu gore, bit će bolje drugi put. Dres od Kire opet nisam dobila, ai obećali su ga dati Strahiji u Zagrebu, pa se nadam da će mi i ispuniti obećanje. Znam da ću sad ispasti prodana duša, i da će me se starci odreći, ali rado bi u svojoj kolekciji (uglavnom nizozemskih) dresova imala i Nikolićev (može i znojni :-) šalim se, naravno), pa ako ima neka dobra duša, adresa je...

Moram spomenuti i Buchmanna, koji je i danas bija u elementu, ali ovaj put bez štaka i u društvu još neke dvojice. Uopće neću razmišljati ko je to bija, znam da će Jurica iskopati da sam u krivu. Kako bilo, slije su mi ispale mutne, pa ih nema baš puno, a bija mi je malo bed slikivati stalno. Da je bila druga situacija rekla bi "ko zna što su pomislili", ali ovako... uostalom, navikli se oni na moje slikivanje, a i imala sam ekskluzivno dopuštenje, tak da...

Ža mi je što su na kraju ispali, ali ajde... Takav nam je epilog priuštija nešto što cilo prvenstvo, bar ovaj zadarski dio istoga, nismo vidili, a to je wannabe smješak na licu Bogdana Wente. Taj čovik bulji u pod više od mene, a kako sam ja tipkala po laptopu dok je on mlija i smija se, tu ćete sliku morati potražiti negdi drugdi jer nažalost nemam dvije ruke viška. :( Ono, tj. onaj kojeg ipak jesan uspila uslikati je Lars Christiansen. Dva dana sam pokušavala, evo napokon i uspila, pa prilažem "dokument". Nije mi se njanke nasmija, baš je neki..

Opet mi je blog predug, reka je šef tri - četiri paragrafa, a meni je ovo već osmi. :( Samo da još pozdravin Danijela kojeg "zoven i po danu, i po noći i vikendom", a kojeg sam i danas probudila da me po kišurini vozi u dvoranu. Fala još jednom, ovako javno. Stvarno si moga sa mnom na utakmicu, ne bi ti zamirila navijanje za Srbe. Dapače.. ;)

Svi ostali dojmovi nakon dana odmora. How yes no... :)

27.1.2009.

I drugi rukometni radni dan je iza mene. Obilježili su ga makedonski novinari, probavanje hrane u pressu, ludi Norvežanin, klanje za sidalice, konfeti, par dobrih utakmica i još ponešto...

Mrzim nove radne tjedne!! Pustila me ona jučerašnja inspiracija, sad mi je ža što se odmah nisan uvatila pisati i drugog dijela jučerašnjeg dana, pogotovo jer nisam zaspala do negdi 3 ipo (rekla mi je mama da mi je to od pustih kava dragog konobara čiju sliku možete vidit sa strane), ali tila san se odmoriti. Nažalost, to mi ni noćas nije pošlo za rukom.

Prvo ću se vratiti na makedonske novinare, koje sam, gle slučaja, ipak uslikala. I to prije nego što smo se "upoznali" (skužila sam da se pravo nismo ni upoznali jer im uopće ne znam imena, ali ajde), prvog dana dolaska na rukomet. Izderala sam se na njih kako se to ponašaju, i kako oni misle dolaziti u Hrvatsku na SP, a nemaju niti hrvatsku zastavu?! Naravno, brzo su prihvatili zafrkanciju i pozirali mom sonyjevom idiotu. Tak da vas častim i njihovom slikom.

Za razliku od makedonskih novinara, oni njemački su mi ladno digli tlak na drugoj utakmici dana između njihove reprezentacije i Norvežana. Na tu drugu utakmicu dana nikad ne stignem na vrime, pa ostavin nešto svoje na svojoj sidalici, tipa ruksak od laptopa ili majicu, čisto da obilježim teritorij, ali Nijemcima to i nije puno značilo. Osim što su mi prolili ostatke kave, zasili su se i ne mrdaju. Kad sam im rekla da mi side na mistu, uljudno su me upitali želim li sisti između njih. A nisu čak ni bili zgodni...

Tako da sam, oćeš nećeš, počela navijati za Norvežane. I to sve glasnije i glasnije. Na ruku mi je iša i ludi Norvežanin na štakama, koji je sidija iza mene. Radi se naime o ozlijeđenom norveškom reprezentativcu koji je susret odlučija pratiti u društvo novinara. Lik se toliko dera iza mene, da sam skužila da mu se sve više smijem, pa sam ga zamolila smin li ga slikati "u akciji". Nisam mu baš bila zanimljiva pored utakmice, ali mi je reka da mogu pa sam ga pokušala uvatiti. Koliko mi je uspilo, procijenite sami sa strane.

Kako bilo, danas smo imali lagani show na Sportnetu dok smo odgonetnuli da se radi o Alexanderu Buchmannu, a bude li i sutra sidija iza mene, čut će me!! Dobro, neće, ali bolje zvuči ako kažen da će me čuti. :)

Zaboravila sam ispričati i kako sam dobila fobiju od konfeta. Danski navijači, koje, koliko sam uspila viditi, čine mahom tinejdžeri, na početku utakmice bacaju nekakve smotuljke krep papira. Ne znam kako to vama izgleda na teveu, ali nama novinarima napravi toliki nered i smutnju tamo, da mi se pogube svi papiri. Da stvar, po mene, bude još gora, taj me konfet prvi dan pogodija ravno u glavu, a koliko god to izgleda bezazleno, a ja imam visoku toleranciju boli, nije baš da nije bolilo. Ne znam kako ću to rišiti, poslat ću prosvjedno pismo HRS-u i tražiti kakvu odštetu. :)

Sutra je, nažalost posljednji dan rukometne promenade u Zadru. Skužila san da sam premalo slikivala, pa ću nekako nastojati to prominiti. A i moran se sititi slikati ujutro jedan detalj s Kalelarge pa vam ostaviti sliku tu. Samo da ga ne maknu do tad, a koliko san sriće, vjerojatno oće... :(

26.1.2009.

Vidim da i zagrebačke kolege imaju problema sa internetom, pa mi je odmah nekako lakše kad skužim da smo u istom sosu. Da odmah na početku objasnim u čemu je šema: Ima nas izgleda previše novinara na jednu konekciju, i svako toliko dolazi do pucanja veze. I do naglog dizanja mog tlaka također. Srećom, sve je to kratkotrajno, i nije puno utjecalo na moj dosadašnji rad, a nadam se i da neće.

No, da ne ispadne da se sad tu nešto žalim, nije toliko loše sve skupa ovo raditi. Da se razumimo, smatram se privilegiranom što je HRS tako velikodušno odlučio baš mojoj malenkosti dati akreditaciju jer ima dosta onih koji su tili biti na mom mistu, a nisu bili te sriće. No, tako je - kako je.

Danas konačno provah hranu u pressu. S obzirom da ja, za razliku od nekih mojih kolega, imam fetiš na salate i općenito na povrće, u ne baš nekom izboru (tako je to kad puštam svih prije sebe) uzela sam neki miks fažola, kukuruza, i nečeg za što sam mislila da je pomidor, a ispala je paprika. Poludila sam kad sam vidila da nema više kruha, ali ovaj miks u nekom šugu je bija predobar!! Tako da je hrana, bar ono što sam ja provala (a ja sam vrlo izbirljiva što se toga tiče) za čistu peticu. Čokoladnog mlika Benny nije bilo, ali sam se kafenisala ka po traci.

Za razliku od jučer, kada sam u dvoranu kročila već oko dvi ure, odlučih da nema potrebe tako rano dolaziti, pa sam danas došla samo nekih 45 min prije prve utakmice. Ono, zauzeti misto ka, i to. Odmah pri dolasku najavila sam makedonskim novinarima da su mi dužni Kirin dres jer im je tako poručila Strahija, no nisam ga dobila niti nakon pokazivanja njenog bloga. Ne znam u čemu je fora, ja bi bez beda minjala i šalove i dresove i sve. Sve osim svetog finskog šala sa zadnjeg posjeta skokovima. Njega ne dam ni za 100 eura! :)

Tako da sam ostala bez ikakvog navijačkog rekvizita, ali sam upoznala Sportnetovog suradnika iz Makedonije, i to mi se čovik prestavija nakon što sam cilu utakmicu prosidila s njim i komentirala sve živo i neživo. Kako je svit malen.. Ovim ga putem, naravno, pozdravljam, a pozdravljam i ostatak ekipe sa sportskog radija 903, koje nisam uslikala. E, jesan smotana!! Bitno da oni mene jesu...

Tu ću završiti prvi dio drugog dana. Mogla bi pisati još o-ho-ho toga, ali su skoro dvi ure, a ja se moran ujutro dići nešto ranije, a već znam da će mi to malo teže poći za rukom. Tak da nastavak slijedi sutra...

25.1.2009.

Nakon kvalifikacija za Olimpijske igre u šestom misecu prošle godine Krešina je dvorana okusila slatki kolač Svjetskog rukometnog prvenstva na svojoj koži. Nakon prvog dana, ja sam još uvik prepuna svakakvih dojmova, toliko da ne znam odakle bi počela...

U dvorani smo bili uru ipo prije početka prve utakmice, a već tad je bilo teško naći slobodnu sidalicu i komad stola za parkirati laptop, torbetinu i jaketu. Pa smo se smistili na jedino slobodno misto di se ne moramo gurati s nikim, gle čuda, pored Srba. Simpatični su dečki bili, pa ih, ukoliko čitaju blog, ovim putem pozdravljam.

Dvorana je izgledala impresivno. Malo promijenjeno u odnosu na košarku, ali dobro. Osobno mi je bilo žao što su klupe s igračima bile premištene ispod vip gostiju, a ne više kod nas novinara, no na to nisam mogla previše utjecati. Možda i bolje da je bilo tako, s obzirom da ima par dobroizgledajućih rukometaša koji bi me sigurno dekoncentrirali u radu. Još da mi pogled na onaj udaljeniji gol nisu zaklanjale kamere... di bi mi bija kraj!!

Čitajući blogove od rukometne urednice, mlade dame Strahije vidila sam kakav su na nju dojam ostavili makedonski navijači, no kao osobu koja obožava Fince, sve finsko, sve ledeno, snijegasto, skokove, hokej, svjetlo-plavo i tome slično, nikako mi ta njena mala opsesija nije bila jasna.

No, sat prije početka, dok sam izbečenim očima gledala u njih svatila sam u čemu je fora! Crveno-žuta boja nije ispunila jedan dio dvorane, istok, jug ili sjever, oni su bili posvuda! I toliko su glasno, fanatično i fer navijali za svoju malu i ponosnu zemlju i njihove rukometaše da ih je bila milina gledati i slušati! Malo je reći da sam se osjećala ka na finalu državnog prvenstva di Zadar pred 10 000 domaćih navijača tuče Cibonu sa 15 razlike, a svi u glas pivaju "A sve to more, more moje zna..." Ludilo, ljudi, ludilo!! Sutra sigurno nastavljam Ivaninu tradiciju i dolazim u crvenoj majici! :-)

Strahija, Benny, Plevnik i Zdelar bar su u jednom blogu pisali o hrani u press centru. Ja ću danas preskočiti taj dio jer sam hranu vidila, ali bliski susret s njom nisam imala. Ne, nisu sve poili proždrljivi novinari, ja nisam stigla jesti, a nisam, ruku na srce ni bila gladna (ili nisam kužila da jesam). Ali moram pohvaliti mladog konobara koji mi je kuha kavu na svaku moju zamolbu, te su me kave održale živom do kraja radnog dana koji je završio negdi oko 11.30. Uz obilje sponzorske vode u malim, politrenim bočicama.

Ispražnjena nakon dugog dana tu ću završiti blog prvog dana zadarskog dijela SP-a. Valjalo bi otići pod tuš i u krpe kako bi se bar pokušalo ujutro probuditi u neku smislenu uru i napraviti "džir" po gradu viti što navijači kažu...

23.1.2009.

Trebalo je proći gotovo tjedan dana prvenstva da i Zadrani konačno shvate da se tu nešto događa. Bez sumnje, i u Zadru se počelo kužiti da nam dolaze šest odličnih reprezentacija predvođenim europskim i svjetskim prvacima. Na nekoliko trenutaka košarka je stavljena sa strane, i sad svi pričaju o senzacionalnom prolasku Korejaca u drugi krug...

Ono troje ljudi koji me redovito čitaju su mi rekli da previše kritiziram Zadar, i da je vrime da ga počnem malo hvaliti. Neću ih imenovati, ali ne kuže oni da ja simpatije izražavam na malo neuobičajen način. Što ću, taka san. No ajde, danas sam odlučila biti malo pozitivnija, imala sam i dobar razlog za to. Ali stvari su se brzo okrenule za 180.

Nakon dugo vrimena jučer san došla sritna na posa. Naravno, obradovale su me 24 zastave koje su nam ukrašavale trg. Konačno se osjeti miris rukometa u gradu!! Biserna kakva jesan, opet sam ostavila foto aparat doma, pa je svih vas pet koji čitate ovaj blog ostalo uskraćeno za par sličica tog novopečenog looka Narodnog trga. Ništa, uslikat ću sutra ujutro. Pozitivna misao prije spavanja. Kažu 'stručnjaci' da je to dobro.

Današnji mi dan nije počeo tako lipo. Prvo me je u sedam probudila pouka da mi je frendica/kolegica ostala bez karte, a premda nisam zakasnila na posa i nisam zaboravila poniti foto aparat, na trgu me dočekalo neugodno iznenađenje. Zastava više nije bilo!! Di, što, kako?? Cjelojutarnji pozivi konačno su urodili plodom oko 11, kada saznah da su zastave povučene na zahtjev samog gradonačelnika Živka Kolege koji je dobio mnogobrojne pritužbe nezadovoljnih građana. Zadržat ću svoj komentar za sebe.

Evo, da ne budem opet negativac i da ne iskritiziran baš sve, spomenit ću da sam jučer bila u posjetu zadarskim vatrogascima. Zahvaljujem se zamjeniku zapovjednika JVP-a Zadar gospodinu Joviću i njegovoj ljupkoj tajnici od kojih sam saznala da su vatrogasci spremni za zadarski dio Svjetskog prvenstva, te da vam se ne piše dobro ukoliko budete činili nepodopštine s vatrom u dvorani kod Kreše.

Sutrašnji dan za mene je biti ili ne biti, ali o tome nekom drugom zgodom jer bijela podloga na tv ekranu znači da su skokovi već počeli, a ja i dalje tipkam...

21.1.2009.

Mislim da se ni za našom reprezentacijom, ni za europskim, ni za svjetskim prvacima, niti za olimpijskom pobjednicima nije digla tolika prašina kolika se digla za reprezentacijom naših istočnih susjeda - reprezentacijom Srbije.

I dalje se u Zadru ne kuži da nam dolazi Svjetsko prvenstvo. Vidila sam danas jednu zastavu kako visi, učinilo mi se da je francuska, ali kad sam joj se malo približila skužila sam da je to zastava jedne od prekobrojnih hrvatskih političkih stranaka. Zalud sam se ponadala da Kalelarga dobiva nove ukrase.

Išla sam podignuti akreditaciju, i dobila je. One curke su me pitale kako se zoven, uslikale, a na njoj mi njanke ne piše ni za koji medij radim. Lipša mi je ona od KK Zadar, moram priznati. No nisam uopće o tome tila pričati. Ponilo me, skužajte..

Jedna od reprezentacija koja će, nadam se, posjetiti moj Zadar je i srpska reprezentacija. Ne triba ići daleko, dovoljan je pogled na ovaj naš Sportnetov forum da se svati kako ljudi gledaju na dolazak "omražene" nam reprezentacije, a tako je i ode kod nas. Meni, dok sve to skupa čitan, djeluje ka da ovi dolaze na divlji zapad, di će morati spašavati živu glavu. No, zar su Zadrani zaista takvi?

Ja se ne bih složila. Imam doduše nekakav osjećaj da dosta ljudi (pogotovo oni koje sam spominjala u prekjučerašnjem blogu) nije ni skužilo ko će sve igrati ode dok im neko nije prstom pokaza. Čim se to dogodilo, svi će ići na utakmice. Naravno, neće se ići gledati dvoboj europskih i svjetskih prvaka. Ići će se navijati protiv Srba!!

Ne znam što vi mislite o tome. Ne znam jel' mislite da su ljudi budale ili primitivci, ili vam je to normalno, čak i simpatično. Ja mislim da bi HRS triba napraviti sve što je u njihovoj moći da Srbija ode što dalje jer od toga svi mogu profitirati. Dvorane će nam biti pune, atmosfera sjajna, navijanje besprijekorno!! Što nam više od toga treba??

Tu sam već malo ironična, jer mislim da je najbolje "problem" okrenuti na zafrkanciju. Osoba sam koja smatra da ljudska dobrota ne poznaje granice, pa ne mislim da "s one strane" nema dobrih ljudi. Dakako da će se tu naći jedan među sto sa viškom promila ili manjkom inteligencije, ali svetiti se nekom desetom zbog nečeg što se jednom dogodilo?? Ne pada mi na pamet.

Uživajmo ljudi u rukometu!

20.1.2009.

Moram priznati da i nije uvik lako pisati ove blogove. Nije da mi nedostaje tema, naprotiv, uvik imam još nešto ekstra za nadodati, ali skužila sam jednu stvar. Čitajući blogove kolega, primijetila sam da svi nekako jednako razmišljamo. Što god mi je palo na pamet da malo istražim, to su moje kolege već spomenule. Tak mi i triba kad sam spora i kad ne sidin po cile dane za laptopom. No, što je tu je...

Dobro, nije da ja njih krivim, naprotiv. U neku ruku mi je drago da razmišljamo isto (bar tu nisam crna ovca). No, kako sam dosad poprilično "blatila" Zadar što se nigdi ne vidi da nam stiže prvenstvo, odlučila sam, bar u ovom današnjem blogu moj lijeni grad staviti po strani TE se usredotočiti na nešto drugo.

Na Zadrane. :) Uz, virovali ili ne, jestive lasagne s mesom (pozdrav gladnima Plevniku i Strahiji di god bili) kod Anite i Dokija (Doki kako leđa?), osvrnuli smo se malo i na rukomet. Na ruku mi je išlo i to što sam ranije danas išla po akreditaciju u dvoranu koju na kraju ipak nisam dobila. Reka mi barba da će se diliti sutra i da će me on osobno slikati. Life sucks!!

Kako bilo, kolegica mi je dobro primijetila da će sad kad rukomet dođe vamo biti hrpetina tzv. navijača koji će slaviti rukometno SP... samo da slave. To mi je zapravo zanimljivo. To je ono kad ljude cilu sezonu boli brige za košarku, kad kritiziraju Zadar zbog svake izgubljene lopte, koji oko Jazina preko noći ostavljaju grafite "Jupe/Aco/Pino odlazi", ali kad triba slaviti naslov prvaka, onda su uvik u prvom redu.

Tako će biti i ovaj puta. Čim rukometni cirkus stigne u grad, svaki dan će se alkoholno proslavljati svaka pobjeda Hrvatske, svaki poraz "ljutih neprijatelja" (o tome nešto više u nekom od sljedećih blogova), svaki zanimljivi potez ili događaj sa Svjetskog prvenstva kojega smo, eto, baš super, i mi dio. Tako to ide u Zadru.

Nije da se ja neću pridružiti slavlju. Dobro, uz čašu soka od borovnice ili kolu (mama bog - zvat ćeš me ujutro s posla, nemoj prije 11, molim te), al slavit će se po gradu, pa što ne. Ako ništa drugo bar će biti ljudi, pa ću sigurno sresti neke stare frendove koje dugo nisam.

Koja je na kraju poanta današnjeg bloga? Ma nemam zapravo pojma, od sedam sam na nogama i spava mi se. Kruha i igara valjda, ili po domaćinski "Dajte da se zabavljaju". Tako će i ovog vikenda biti u Zadru. Uopće u to ne sumnjam...

16.1.2009.

Onih dvoje - troje ljudi koji su čitali moj prvi blog mogli su pročitati kako se pitamo ima li uopće prvenstva u Zadru? Kada je taj blog pisan, a to je bilo prije nekih dvadesetak dana, ništa u Zadru nije odavalo da će se uskoro ovdje naći, glavom i bradom, aktualni svjetski prvaci i doprvaci, europski prvaci, bivši olimpijski pobjednici, te još poneka atraktivna reprezentacija.

Danas, na dan kada smo konačno i dočekali "dan D", šetajući gradom nisam primijetila puno promjena. Božićna jelka je još uvijek bila tamo, stolica na trgu za cijeli grad, a Kalelargom i dalje defiliraju skockana gospoda koju onamo svakodnevno viđam pitajući se što rade u životu (ne želim biti sarkastična pa reći da ću ih i na rukometu viditi).

S obzirom da su se moji kolege pohvalili s ponudama koje njihovi gradovi pružaju, red je da i ja napišem poneki redak o tome gdje će se ljudi moći zabaviti u Zadru. Umorne noge tako su me odvele danas do Arsenala, gdje me teta koja tamo radi lipo obavijestila o svim njihovim aktivnostima. Tamo će biti za svakog po nešto. Od klape koja će gostima dočarati dio dalmatinske glazbene ponude, do lokalnih DJ-a, koji će prvenstvo popratiti s All Champions Hits. No, da puno ne davim, preporučam odlazak tamo. Ako ništa drugo na piće.

Oni koji vole malo bučnije gledanje utakmica i slavljenje/tugovanje nakon utakmice zabavu će potražiti u jednom od zadarskih kafića ili disko klubova. Kod nas svaka reprezentacija nema svoj kafić, kao što je to slučaj u Plevnikovom Osijeku, no Pulja iz Kantuna mi je reka da su kod njega svi pozvani i da će biti veselo. Čini se da će se uglavnom sve svoditi na plazme u kafićima i nekakva pića po akcijama.

Kako sada stvari stoje, video zida na trgu još nema. Hoće li se u dogledno vrijeme što promijeniti, još se ne zna, no dogodi li se to, trudit ću se obavijestiti svo troje čitatelja. Moji agenti koje sam poslala da izvide situaciju u gradu za vrijeme utakmice rekli su mi da je poprilično tiho, pa pretpostavljam da se hrvatska pobjeda nad Korejom organizirano gledala samo u toplini domovima.

U šturom priopćenju na stranicama TZ Grada Zadra stoji da će se po gradu od 24. - 27.1. feštati od ranih jutarnjih sati (11 h) pa do kasno u noć. Ugostitelji će organizirati dobro nam poznate feštice, koje će u grad unijeti i dašak ljeta.

Kako bilo, svima koji se odluče put Zadra neće biti dosadno. Imat će di izaći, imat će što raditi, a sigurno će imati i veću ponudu i zabavnije domaćine nego ja prošli vikend na skijaškim skokovima u Austriji. A ako im i dalje bude dosadno... nek se jave meni.

13.01.2009. Ne odustajte od karata!

Paklene, Kauboje ili kako li se već sad zovu, uživo sam gledala dva puta. Prvi put na kvalifikacijama za Olimpijske igre u Zadru protiv Japana, a drugi na pripremama za isto natjecanje kada je naša odabrana vrsta igrala prijateljsku utakmicu s odabranom selekcijom zapadne Hercegovine.

Kako se nisam uspjela dokopati vrijednog plastificiranog papirića zvanog akreditacija za sva tri dana kvalifikacija, morala sam se krpati kako sam znala i mogla. Moji pokušaji da ostanem ravnodušna na taj događaj tonuli su sve dublje kako se "sporni" vikend približavao, a s obzirom da su me druge obaveze spriječile da na bilo koji način skočim do dvorane pozdraviti bivše (nadam se i buduće) svjetske prvake prije ili poslije treninga, počelo je žicanje sa svih strana.

Kad već karta nije bilo ni za lijek, ni sama ne znam na koji način (vjerojatno nikad neću ni saznati, ali nije ni bitno) dan prije utakmice bila mi je obećana karta, koja je nekih 20 minuta prije utakmice zaista i bila u mojim rukama. I to ne jedna nego dvije!! YESS!! Premda sam sjedila u 63. redu iz kojeg sam vidjela samo kako se nešto miče po terenu, s totalno nepoznatim ljudima oko sebe, i glava me boljela od OoooooOOOOooooo-kanja, isplatilo se.

Nažalost, Zadar ovog mjeseca neće vidjeti Balića, Metličića i ostale. Kao i svakom ljubitelju ovog sporta, a prije svega sportaša koji ponosno nose hrvatski grb na srcu, žao mi je što će zaobići moj grad i time nam uskratiti svoje majstorije. Žao mi je što iz prvog (drugog ili trećeg, nebitno) reda neću moći pozdraviti naše, truditi se ne vikati na svaki gol da ne ispadnem luđakinja pred drugima, i motima pokazivati maskoti koja se po običaju nasadila ispred mene da se makne jer od nje ništa ne vidim.

No, kao osobi koja s vremena na vrijeme voli "vaditi mast" svojim kolegicama i dragim prijateljicama, svakako mi je najviše žao što ponajbolje desno krilo svijeta, the one and only Mirza Džomba neće posjetiti "Peku". Premda mediji već dugo špekuliraju kako je njegova era u reprezentaciji gotova, Riječanin sa zagrebačkom adresom, ako već ne bude u reprezentaciji, sigurno će biti uz nju. Mrzim se slikati, ali zbog slije s omiljenom javnom ličnosti mojih dviju kolegica sa skijaških skokova, ali i velike većine (ne samo) ženskog dijela Lijepe naše, bih stisnula zube.

No dobro, ostaje mi nada da ću barem jednom bodriti naše. Bilo u Splitu, bilo u Zagrebu, mada bi najbolje bilo da "se vidimo" u finalu.

P.S. Ovaj tekst debelo gubi na smislu i funkcionalnosti ukoliko ne pozdravim Klaru i Zdenku. Pa cure, drž'te se, i nadam se da ste do svojih vrijednih papirića došle na vrijeme. A ostalima... i kad nema nade, ne odustajte od potrage za kartama. Meni je jednom uspjelo, nadam se da će i opet.