Jurčić: "Tko je htio, napredovao je"

Godinu dana na klupi Dinama, a već su dva trofeja u vitrini, treći je gotovo siguran dok će se za novi Kup itekako morati potruditi, no - bilanca Krunoslava Jurčića izgleda sjajno. Nakon što je u Istri i posebno u Slaven Belupo odlično započeo svoju trenersku karijeru, Jurčić sjajno radi i na klupi Dinama, a s trenerom Modrih razgovarali smo zaista o svemu.

Možete li dati kratku usporedbu Dinama danas i onoga dana kada ste postali trener.

Možemo početi od tih najbanalnijih usporedbi: zatekao sam ekipu koja je bila druga i klub koji nije vjerovao da možemo biti prvi, ekipa i ljudi koji su vodili klub bili su svjesni atmosfere koja je tada vladala, a to je da je Hajduk predodređen za naslov koji smo na koncu ipak mi uzeli. Napravili smo veliki posao, razdrmali svlačionicu, dizali formu i uzeli dva trofeja. Kompetentan sam za usporedbe momčadi danas i prije godinu dana, ali nisam objektivan, no spustio bih usporedbu na individualan nivo odnosno na igrače. Počet ću s par dečki za koje bih rekao kako su se u godinu dana preobrazili: Lovren koji nas je već napustio, Badelj, Barbarić, Tomečak koji je već napravio iskorak, no treba naći stabilnost. Naravno, tu je i Pedro Morales koji je svoju igru dignuo na europski nivo koji je daleko nadilazio hrvatsku ligu, no njemu se dogodila strašna trauma koju svi moramo respektirati i dati mu vremena. Veliki je napredak Luisa Ibaneza te stabilizacija forme Kovača, Cufre i još nekih iskusnih kod kojih se ne može govoriti o napretku. Kada napravim usporedbu mogu biti zadovoljan jer su moji igrači napredovali. Zapravo, mogao bih sažeti u: napredovao je svatko tko je htio. Naravno da u godinu dana upoznaješ limite koji nisu nužno samo nogometni; recimo način razmišljanja, gledanja na sport ili sportskog života što se vidi tek kada ste s igračima 24 sata, ali kažem - tko je htio, napredovao je.

Koliko je današnji Dinamo na pragu onakvoga kakvim ga zamišljate?

Želim da budemo konkurentni u Europi i mislim da nakon godinu dana imamo taktički puno discipliniraniji Dinamo, a ja želim da moja momčad drži taktičku disciplinu 90 minuta. Nogomet je posao koji traži vrijeme, a kod nas se stvari gledaju kroz jedne pripreme, mjesec dana ili slično. U procesu stvaranja ekipe i igrača - to je jako malo.

Koliko za tu konkurentnost u Europi "smeta" HNL i sporiji ritam?

Možemo gledati s dvije strane: podražaj nije takav da bi natjerao igrače da budu još brži, jači i da budu konkurentni za Europu na temelju samo tih utakmica, no s druge strane opet te lakše utakmica omogućuju meni kao treneru da pružim igračima više šanse, a njima da postepeno sazrijevaju jer u tvrđoj ligi među kvalitetnijim igračima bi se prije susreli sa zidom i drugačije bi se razvijali. Uglavnom, može se gledati s jedne i druge strane.

Baš zbog nedostatka podražaja, je li moguće i uopće realno od igrača očekivati da svaki put daju sve od sebe?

Teško je i ja se tu jako trošim. Moja je sreća što sam bio trener Pule i Slavena; recimo, Koprivnica apsolutno nema nogometnu atmosferu, igrač kada izađe u grad nema osjećaj utakmice, dođe na stadion nema osjećaj utakmice i onda sam se tu učio kako treba "pumpati" atmosferu tijekom tjedna kroz treninge. Kako niti u Dinamu nemamo taj podražaj s tribina, isto radim i u Dinamu. Neki dan sam gledao Kaiserslautern, druga liga, 53.000 gledatelja - tu trener ne treba ništa govoriti nego ih samo treba pustiti. Držimo igrače dovoljno našpananima kako bi odigrali utakmicu protiv, bez imalo omalovažavanja, Zadra, Intera ili nekog drugog, no dogodi nam se da "netko ne dođe na utakmicu". To je produkt cijelog okruženja, no ja im svejedno to itekako zamjerim i napadam ih jer to je jedini način da na sljedećoj utakmici budu spremni. Opet, bio sam igrač Dinama i duboko ih razumijem.

Što bi se trebalo promijeniti i je li uopće moguće da ljudi dođu na stadion i tako vama "olakšaju" posao?

Naravno da je moguće, ali mora se složiti više stvari. Najprije morate imati stadion. Bio sam ovaj vikend na rukometu i sjedim u društvu ljudi gdje 8 od 15 ne zna pravila niti koliko igrača igra, "navijači" su djevojčice koje lupaju po nekim bubnjevima, svi plješću i sve je super, no tamo je toplo, ima piva, kokica i svi uživaju; moj sin je bio zadovoljan. Dok ljudima ne priuštimo da lijepo mogu sjesti, popiti pivu i pojesti kobasicu - nema ništa. To je osnovna stvar, a o medijskoj podršci sam već pričao. Samo mogu istaknuti Medveščak kao primjer kako to sve skupa treba izgledati: dvorana, popratni sadržaj i medijska potpora, a onda je i sam rezultat manje bitan odnosno nije presudan. Ljudima se gadi ako deset puta tjedno pročitaju kako je tu sve trulo, sve sami idioti i nitko nema pojma; naravno da neće onda u subotu doći na utakmicu. Zašto bi došli? Ljubavi prema Dinamu nikad neće nedostajati, no neke stvari treba dovesti u red.

Mediji tu igraju veliku ulogu.

Ne čitam medije jer kada bih čitao izgubila bi mi se nit o stanju u momčadi i svemu što ja vidim, osjećam kroz treninge i na koncu vidim na utakmicama, ali naravno da se teško izolirati. Nije lako tako raditi, ali nažalost to kod nas "dolazi s poslom".

Igrali ste hrvatsku ligu, potom ste trenirali klubove i sada ponovno radite pa je li možete usporediti kvalitetu kroz godine odnosno kuda ide naš nogomet.

Kod nas svatko tko nešto vrijedi ode van i kada se tako stvari razvijaju, kada ode ono najbolje - naravno da to nije dobro. Sve lige funkcioniraju tako da imaju bazu koju onda nadograđuju i poboljšavaju dok kod nas baš ta baza, odnosno dva-tri najbolja igrača iz svakog kluba, odlazi. Unatoč tome, dosta gledam utakmice, sve moguće lige i veliki problem hrvatske javnosti jest što se koncentrira na pet utakmica Lige prvaka i deset klubova u Europi. To nije pravilan odraz stanja u europskom nogometu gdje nisu same Barcelone, Interi ili Reali. Recimo, talijanska i engleska lige koje su vrhunske - pogledajte susret dvanaestog i trinaestog na ljestvici. Mi smo prekritični, ali kao i u svemu vlada taj trend "pljuvačine" gdje ništa ne valja.

Općenito, stanje u hrvatskim medijima pa tako i društvu, posebno kada je Dinamo u pitanju, nikako ne odgovara rezultatima.

Mi smo Big Brother društvo; trebamo pobjednika kojeg potrošimo u mjesec dana i onda nam treba netko novi. Ja sam ovdje godinu dana, ali to je previše - treba netko novi; već sam isfurana priča i treba netko drugi. Dinamo je pet godina na vrhu i treba netko drugi; sve što dugo traje nije dobro za medije jer nije zanimljivo. Ljudi koji vode klub mi daju strašnu podršku, zadovoljni su i to je najbitnije; projekt ide po planu i to me čini veselim.

Kada smo već kod projekata, onaj zvan "Lokomotiva" razvija se čak i bolje nego što su u Dinamu vjerojatno očekivali.

Fantastičan projekt jer se sjećam dok sam ja igrao koliko je igrača nestalo između juniorskog i seniorskog nogometa, a Lokomotiva im je omogućila baš tih par sezona kako bi se prilagodili. Ima tako dečki koji već sada odskaču: Havojić je jako dobar, kao i Peko dok Bagarić diže jako svoju igru. Uzeli smo sada Antolića i Vrsaljka i to su velike stvari kada dobijete dva igrača u prijelaznom roku koji mogu doći u Dinamo.

S Krunom Jurčićem smo razgovarali i o Dinamu s jednim napadačem, mladim igračima, zašto Dinamo ne igra preko krila, Sammiru te mnogim drugim zanimljivim temama što ćete moći pročitati u drugom dijelu koji će biti objavljen u četvrtak.