SP 2003. – Početak bajke

Hrvati su i prije događanja o kojima ćemo govoriti imali vrhunsku rukometnu reprezentaciju. Hrvatska se himna svirala 1994. godine na Europskom prvenstvu u Portugalu kad su se Hrvati ovjenčali broncom, pa 1995. godine na Svjetskom prvenstvu u Islandu, kad su nam kući donijeli srebro, te konačno na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine, kad je rukometna reprezentacija donijela jedino hrvatsko zlato s tog događaja.

No, uslijedila je crna rupa od šest godina u kojima je Hrvatska neslavno propuštala ostvariti pristojan rezultat na velikim natjecanjima, a konačni je udarac bio 2002. godina i Europsko prvenstvo na kojem je Hrvatska bila 16.

"Olimpijsko zlato u Atlanti osvojili smo s igračima starima preko 30 godina. Odjednom smo se našli u problemu, bez rukometaša koji bi se mogli ubaciti u reprezentaciju i nismo imali što drugo za napraviti nego složiti sustav stvaranja mladih igrača, koji postoji i danas i koji nikad ne smije nestati. Oni koji su iz Portugala donijeli zlato, osim nešto starijih Jovića, Goluže i Matoševića, svi su prošli taj sustav natjecanja u mlađim dobnim skupinama", prisjetio se Željko Kavran, tada predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza.

Na početku je nacionalna kadetska liga, kao i ostala natjecanja mlađih dobnih skupina, doživjela veliki otpor klubova, jer je zahtijevala značajna sredstva, čak i do trećine klupskih proračuna zbog udaljenosti putovanja: "Na koncu su, nakon mnogo bure, klubovi pristali na to, a svi kasniji rezultati pokazali su da se ulaganje isplatilo. Sustav natjecanja mlađih dobnih skupina vrijedi barem kao jedna medalja", ispričao nam je Kavran.

U ožujku 2002. godine Lino Červar postao je izbornik rukometne reprezentacije, na tom mjestu naslijedivši Josipa Milkovića. Tri mjeseca kasnije, Červar je pokazao da mu je dosta onih koji "leže na već odavno osušenim lovorikama", pa je nakon što mu je Božidar Jović otkazao dolazak za kvalifikacijski ogled s Češkom u akciju ubacio mladog Igora Vorija. Na Svjetsko prvenstvo sa sobom je poveo Blaženka Lackovića, starog tada 22 godine i sa svega 18 reprezentativnih nastupa, te ga je gurao u vatru od prve minute. A to je Svjetsko prvenstvo i vjera trenera stvorila i najboljeg srednjeg vanjskog svijeta, Ivana Balića, koji do tada u reprezentaciji nije dobio pravu priliku.

No, natjecanje je za Hrvate počelo iznimno loše. Poraz od Argentine, nakon +6 Hrvata u 47. minuti, Červarovim je kritičarima dodalo ugljen na vatru. Komentiralo se loše vođenje utakmice, Jović na tribini, neiskorišteni sedmerci, lažne najave. Naslovi poput onih da Svjetsko prvenstvo ne bi trebalo koristiti kao ispit a ne dopunsku nastavu, predviđali su loš kraj Hrvata.

A oni su iznenadili. Malo je još problematično bilo protiv Saudijske Arabije, no kad je protiv Rusa konačno proradila čelična hrvatska obrana 3-2-1, kad su kontre i polukontre dovele olimpijske prvake na rub živčanog sloma, bilo je jasno da "ekscentrični Istranin" možda čak uspije izboriti plasman na Olimpijske igre 2004., što je postavljeno kao cilj nove mlade reprezentacije.

Međutim, Hrvatska je bez pardona pomela zatim svjetske prvake Francuze, koji jesu bili nešto brži od Rusa, ali ni to nije bilo dovoljno da dobiju Hrvate. Već pošteno izmoreni naši reprezentativci okomili su se na Mađarsku i pobijedili je golom Petra Metličića 13 sekundi pred kraj susreta. U nastavku natjecanja Hrvati su apsolvirali Egipat savršenom lakoćom, a Danci su pali zahvaljujući fenomenalnom Vladi Šoli na hrvatskom golu, koji je skinuo 20 šuteva i dao Hrvatskoj potrebnu prednost.

Hrvati su ulaskom u polufinale, u kojem su se tek trebali obračunati sa Španjolcima, postali hit prvenstva, jer su već odavno bili zaboravljeni kao favoriti. Nitko nije očekivao jednostavnu utakmicu protiv Španjolaca, no osamdeset minuta ubitačnog tempa, dakle čak dva produžetka, bilo je i najvjernijim navijačima, koje je Hrvatska u međuvremenu skupila, teško gledati. No, na koncu je presudila lucidnost Lackovića, osporavanog na početku prvenstva, koji je kad je Hrvatska imala igrača manje zabio dva gola, koja Španjolci više nisu mogli nadoknaditi.

U finalu, samo dan kasnije nakon tog iscrpljujućeg podviga, Nijemci su razmišljali o Hrvatima, ali ih nisu dokučili, čak ni uz pomoć sudaca. Uvjerljiva tri gola prednosti za svjetsko zlato bila su konačno jasan argument u korist kvaliteti hrvatske rukometne reprezentacije. "Dugo sam bio predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza i vidio sam prekrasne stvari za koje je naš rukomet sposoban, no ta mi je medalja zbilja bila posebna", prisjetio se Kavran.

Prisjetiti se Portugala uistinu je lijepo, još ljepše kad se vidi da je vjera jednog čovjeka, njegovo rukometno znanje i inteligencija, dovelo do još pet velikih medalja nakon toga. Jer Lino Červar se hrvatske rukometne reprezentacije prihvatio kad su mnogi poznatiji i tada veći treneri od njega odbijali prihvatiti se tog posla, nije se bojao dati određenim igračima priliku za koju je mislio da zaslužuju i nije se bojao uvesti disciplinu koja je nedostajala.

Situacija pred Portugal 2003. godine lako se može prevesti u onu nedavnu, Europsko prvenstvo 2010., kad je usprkos još jednom pomlađivanju Červar dokazao da zbilja zna što radi. Kako je "Mago di Umago" nedavno produljio ugovor s Hrvatskim rukometnim savezom, slobodno se možemo nadati još kojoj medalji.