Marija Milić je na završnici prvenstava Hrvatske za kadetkinje proglašena za najboljeg lijevog beka i najbolju rukometašicu. Članica je kadetske reprezentacije i na vratima je juniorske, i ne bi bilo čudo da je uskoro vidimo na spisku izbornika Zdravka Zovka, ako nastavi s ovakvom predanošću "živjeti" rukomet. Redovito igra za Sesvete u seniorskoj ekipi i uvijek pruža sve od sebe kao i njen sportski uzor Dražen Petrović.

Kada si počela trenirati rukomet i zašto baš rukomet?
Počela sam u četvrtom razredu osnovne škole. Cijela moja obitelj gaji ljubav prema sportu. Priroda se malo poigrala sa mnom. Podarila mi je tatinu visinu i snagu, a mamin talent i osjećaj za tu igru. Tako smo moja seka i ja, lagano kroz igru, zavoljele taj sport.

Ambicije u rukometu?
Idem korak po korak. Igram se. Istražujem. Svakim danom stječem neka nova saznanja o sportu i životu. Igrat ću rukomet sve dok me to bude ispunjavalo i veselilo i uzdam se da će mi Njegova ruka podariti zdravlja.

Imaš li uzora kod rukometašica i pratiš li rukomet?
Iskreno, ne pratim mnogo ženski rukomet. Pogledam utakmice naše ženske reprezentacije, ponekad i Ligu prvakinja, ali više pratim muški rukomet. Često odlazim na utakmice Zagreba i vjerno navijam za naše Kauboje. Istaknula bih neke igrače: Igora Vorija, koji uvijek daje sve od sebe, bez obzira na snagu protivnika, Peru Metličića, zbog inteligencije i nesebičnosti u igri i Vladu Šolu, koji je podizao atmosferu ekipe i u najtežim trenutcima. Ali, čovjek kojem se najviše divim je Dražen Petrović, njegova upornost, trud, odricanje, ljubav prema igri i osmijeh na licu.

U koju školu ideš i kako usklađuješ školske i sportske obaveze? Nije li to malo previše obaveza?
Idem u Opću gimnaziju u Sesvetama, treći razred. Odlična sam učenica, iako puno izostajem, kako zbog klupskih, tako i zbog reprezentativnih obaveza. Dogovorno odgovaranje, koje mi je škola omogućila, pomaže mi da lakše uskladim obveze u školi i sportu. Imam maksimalnu podršku svojih prijatelja koju "uskaču" kada mi je najpotrebnije.

Podrška roditelja? Sudjeluju li roditelji u tvom bavljenju rukometom?
Imam veliku podršku od svojih roditelja. Oni su moji najvjerniji navijači. U mojoj obitelji puno se razgovara o rukometu i svemu što ga prati. Unatoč svemu tome, nikad nisam osjetila pritisak s njihove strane da u tome moram uspjeti.

Dosadašnji treneri i koje bi mogla istaknut?
Na samom početku to su bili Bruno Pivarić i Branko Šebek. Treneri koje bih posebno željela istaknuti su Zoran Mlinarić, koji me je uveo u prvu ekipu, dao mi, kao mladoj igračici, povjerenje te sam pod njegovim vodstvom odigrala prve prvoligaške minute. Zatim Neven Hrupec, Ivan Jerković i ostalo stručno vodstvo reprezentacije koji su me naučili kako igrati u zajedništvu, kako se boriti za svoju domovinu i kako davati najbolje od sebe na terenu, ali i izvan njega. I na kraju trener s kojim sam upoznala rukomet kao igru, zbog kojeg sam s osmijehom dolazila i odlazila s treninga, trener koji je u kratkom vremenu koje je proveo u našem klubu od nas napravio pravu ekipu - Nenad Šoštarić. U njoj smo igrale jedna za drugu. Naučio nas je da je zakon pobjede čvrsta obrana. U tom sam periodu naučila kako nije cilj istaknuti sebe, nego se boriti i uživati u tome.

Kako je igrati u Sesvetama?
Sesvete je moj klub. Igram sa svojom sestrom i prijateljicama, a da bih 100 posto uživala, neke bi se stvari još trebale promijeniti.

Najbolja si hrvatska kadetkinja, imaš li ponuda za prelazak dalje i imaš li ambicija u igrati u nekom stranom klubu?
Tata je moj "menadžer", ima velikih ponuda, ali mamin je zagrljaj još uvijek presnažan. No, jednog dana ...

I za kraj što bi najviše željela ostvariti u svojoj sportskoj karijeri?
Nadam se da ćemo jednog dana moja sestra i ja, s hrvatskom reprezentacijom, ponosno ponijeti hrvatski barjak poput Janice i Ivice u čast domovine i hrvatskih branitelja.