E, to je bio hokej...

Podgrijavajući atmosferu uoči velikog četvrtfinalnog obračuna između Rusije i Kanade, Alex Ovečkin dao je vrlo zanimljivu izjavu: "Hokej je jedini sport koji Kanađani zaista razumiju, no ni u njemu nisu najbolji." Sada, dan nakon trijumfa Kanade nad SAD-om i povratka zlata u domovinu hokeja, ova rečenica ruskog superstara ipak ne drži vodu, no malo je nedostajalo da bude suprotno.

Iako je Ovečkin svojom izjavom prvenstveno ciljao na ruski trijumf u Vancouveru, finalni obračun i općenito cijeli hokejski turnir pokazali su kako se hokej igra u i ostatku svijeta. U dvobojima reprezentacija velike sedmorke svatko svakog može pobijediti, a i razlike između "velikih" i "malih" više nisu toliko nepremostive, dovoljno je da favoriti imaju samo jedan lošiji dan, da vratar "otpisane" reprezentacije brani iznad očekivanja i poskida "kišu" teških udaraca, i odmah se Kanada muči s Švicarskom, Norveška opsjeda gol Slovaka, Latvija drži napetom milijune Čeha. I onda sutradan ti isti Slovaci opet zablistaju i detroniziraju dotad neporažene Šveđane...

Olimpijski turnir u Vancouveru najveće je natjecanje u povijesti hokeja na ledu, tu nema nikakve sumnje. Svi, ali baš svi igrači koji nešto znače u ovom sportu barem su nakratko odbacili svoje klupske dresove i s ponosom odjenuli reprezentativne, a sve na radost brojnih ljubitelja hokeja diljem svijeta. U ova nepuna dva tjedna vidjeli smo toliko odličnih utakmica, toliko preokreta i drame, toliko dosad neviđenih scenarija, da bi sve na kraju kulminiralo, slobodno to već sada možemo reći, povijesnim finalom Kanade i SAD-a. Koliko je tu emocija i napetosti bilo, što smo sve vidjeli tog posljednjeg dana Igara u Vancouveru...

Domaćini vode 2:0, cijela nacija je u ekstazi očekujući zlato koje u Kanadi ima jednu posebnu, drugim državama nepojmljivu dimenziju. Ali, fantastični Amerikanci se ne predaju, najprije smanjuju na 2:1, a onda, samo 24 sekunde prije kraja, Zach Parise nakratko zaustavlja vrijeme u zemlji "javorovog lista". Je li moguće da će Kanada izgubiti zlato, mogu li Amerikanci uništiti snove sjevernim susjedima? Nisu mogli, jer sudbina je htjela drugačije. Sidney Crosby, zlatni dečko kanadskog hokeja, ispisao je još jednu nezaboravnu stranicu već sada velike karijere. Stanley Cup i olimpijsko zlato sa samo 22 godine na leđima, nije loše...

Veliki finale zapravo je preslika cijelog olimpijskog turnira. Odigrali su Amerikanci u nedjelju puno bolje nego što je to bio slučaj u prvom dvoboju s Kanadom u Vancouveru, kada su slavili s 5:3, no ovog puta ni takva partija nije bila dovoljna. Eto kolika je bila razlika između zlata i srebra na ovim OI; mala, minimalna. Što reći za jednu Slovake - samo malo više preciznosti Pavola Demitre dijelilo ih je od produžetka u polufinalnom obračunu s tom, kasnije okrunjenom Kanadom, a na kraju su ostali bez medalje.

Legendarna finska generacija imala je u Vancouveru posljednju priliku za olimpijsko zlato, sve do polufinala sve je to izgledalo vrlo dobro, no nesretnih uvodnih 13 minuta i čak šest primljenih pogodaka od SAD-a u tom razdoblju na brutalan im je način okončalo snove. Konačno, i Rusi imaju svoju priču - da su samo desetak minuta ranije stigli na četvrtfinalnu utakmicu protiv Kanade, možda bi danas svjedočili spektakularnom dočeku na moskovskom Crvenom trgu, možda bi jedan Ovečkin, Malkin, Kovalčuk ili Fedorov dočekali najzvjezdaniji trenutak svoje karijere, umjesto da odgovaraju na pitanje: "Što se to dogodilo"? S istim upitima susreću se Šveđani i Česi, još dvije hokejske sile za koje je nastup u Vancouveru bio neuspješan.

Moglo bi se o ovom hokejskom spektaklu pričati u nedogled, svaka reprezentacija nosi svoju priču i svoje, barem minimalno razočaranje. Jer, koliko kod Amerikanci imali biti razloga biti ponosni na drugo mjesto i sve što su pokazali u Vancouveru, poraz u finalu uvijek boli, i nema tog srebra koje ima zlatni sjaj. Isto tako, mora kod Slovaka biti barem malo gorčine što su na kraju osvojili to nesretno četvrto mjesto, iako je i ono daleko nadmašilo očekivanja uoči početka Igara.

Jedino Kanađani ne tuguju ni malo - osvajanje zlata na domaćem tlu bilo je sve što su oni tražili, i na kraju se, potpuno zasluženo, imaju pravo veseliti i hvaliti primatom u ovoj predivnoj igri. Nisu toliko superiorni koliko misle da jesu, nisu jedini koji razumiju hokej, ali da ga vole najviše i da su ipak najbolji - jesu. Ma što god Alex Ovečkin mislio o tome...