Brzina važnija od života

Svjetsko prvenstvo u Formuli 1 u približno istom formatu u kojem se održava i danas po počelo se voziti 1950. godine. Sve do 1961. godine, dakle punih 11 godina, nisu postojali gotovo nikakvi nužni sigurnosni dodaci, kao ni potrebno osoblje i pribor nužan za pružanje hitne medicinske pomoći. Zato nije nikakvo iznenađenje što smrt na stazama u to doba nije bila rijetkost.

Prvi ozbiljniji sigurnosni dodatak u svijetu Formule 1 bila je šipka iza vozačeve glave koja ga je trebala štititi u slučaju prevrtanja bolida. Međutim, jedan od glavnih uzroka velikih nesreća bili su požari. Naime, odijela otporna na vatru uvedena su tek 1963. godine, kada se počelo razmišljati i o posebnim konstrukcijama i zaštiti spremnika za gorivo.

Lauda, Reutemann i Andretti navukli su na sebe 1979. godine odijela od pet vatrootpornih slojeva kakvima se služila i američka NASA. Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća zaštitna su odijela postala obvezna i za mehaničare, a računa se počelo voditi i o smještaju spremnika te kvaliteti goriva - zabranjene su sve egzotične mješavine.

FIA je čekala početak 1960-ih godina da na sebe preuzme odgovornost za zbivanja na stazi, a prve su inspekcije obavljene 1970. godine. To je rezultiralo uvođenjem dvostrukih ograda i minimalnim razmakom od tri metra između zaštitne ograde i publike, te udaljavanja samih bokseva od staze. Četiri godine poslije počeli su se postavljati i posebni sigurnosni zidovi. Uskoro su propisana pravila o šljunčanim klopkama kraj staza, ali asfaltne su površine na nekim kritičnim mjestima dorađene tek na prijelazu u 21. stoljeće, nakon posebnog istraživanja opasnih zavoja.

Sigurnost se u samoj utrci pokušava regulirati još od uvođenja plavih zastava 1963. godine. Superlicence za vozače pojavile su se 1978. godine, s kasnijim postrožavanjem kriterija, dok su 2002. godine uvedene izričite kazne za vozače koji prerano startaju, izazovu nesreću ili sudar ili na bilo koji drugi način ugroze svoju i tuđu sigurnost. Mnogi će se složiti da je to uništilo dio romantike u Formuli 1, no vladao je slogan "sigurnost prije svega".

Premda su se karoserije s vremenom izrađivale od sve čvršćih i sve otpornijih materijala, prva su testiranja - odnosno simulacije sudara - obavljena 1985. godine. Naravno, napredak se nakon toga počeo bilježiti eksponencijalnom krivuljom, a dijelovi bolida koji štite prije svega vozača, ali i samo vozilo, sve su brojniji i smisleniji.

Može se teoretizirati da je sigurnost samog bolida rasla proporcionalno sve većim, dakle i opasnijim brzinama, no činjenica je da su prve generacije vozača u Formuli 1 uistinu pri svakom izlasku na stazu stavljale glavu na panj. Pogotovo u slučaju da se utrka vozila u nepovoljnim vremenskim uvjetima: stražnjeg, crvenog svjetla na bolidima nije bilo sve do 1972. godine, a svako je proklizavanje moglo značiti možda i posljednji susret s krhkim ogradama, ponekad običnim žičanim.

Koliko je sve zajedno ponekad djelovalo neozbiljno možda najbolje dokazuje i podatak da se prvih dvadesetak godina vozilo - bez odgovarajućeg sigurnosnog pojasa, koji je postojao samo u vrlo jednostavnim i ne posebno učinkovitim verzijama.

Barem nekoliko života moglo se spasiti bržim reakcijama liječnika, koji su prečesto bili luksuz. Uvježbana liječnička služba postala je obvezna 1975. godine, u istoj sezoni kada su se po prvi puta pojavili i suci. Pet godina kasnije postavljena su stalna medicinska središta oko staze kako bi se dobilo na vremenu, a od 1990. godine i vozači moraju proći poseban tečaj hitne pomoći.

Naravno, neke se nesreće - s lakšim ili težim posljedicama - ne mogu izbjeći, a splet okolnosti koji je zadesio nesretnog Felipea Massu nitko nije mogao zaustaviti. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti, a na odgovornima je i dalje ne samo da ostanu u toku događaja, nego budu i korak ispred njih.

Iako je na automobilističkim utrkama diljem svijeta stradao mnogo veći broj vozača, neke su se pogibije dogodile u sklopu svjetskog prvenstva Formule 1. One su zauvijek obilježile ovaj sport.

Alan Stacey - Britanskog je vozača 1960. godine ptica udarila u lice te je izletio sa staze i poginuo. Istog je dana poginuo i njegov sunarodnjak Chris Bristow.

Wolfgang von Trips - U jednoj od najtežih nesreća u povijesti Formule 1, Nijemac se prije ulaza u poznatu Parabolicu sudario s legendarnim Jimom Clarkom, a njegov je bolid poletio, zabio se u zaštitnu ogradu i pritom, osim nesretnog njemačkog vozača, ubio i 14 gledatelja.

Lorenzo Bandini - Talijan je 1967. u Monte Carlo ostao zarobljen ispred prevrnutog, zapaljenog bolida. Nije se mogao na vrijeme izvući i tri je dana poslije podlegao teškim opeklinama.

Jo Schlesser - Samo godinu dana poslije, domaći je miljenik na Velikoj nagradi Francuske postao žrtva apsurdnog eksperimenta. Honda je, naime, najveći dio bolida izradila od magnezija te Schlesser u trenutku kada se zapalilo njegovo vozilo s punim spremnikom goriva jednostavno nije imao šanse.

Jochen Rindt - Austrijanac je 1970. godine stradao također u Monzi. Vjerojatno mu je zakazala kočnica i zaletio se u neodgovarajuću zaštitnu ogradu, skliznuo sa svog sjedala, a vrat mu je prerezala kopča sigurnosnog pojasa. Umro je na putu do bolnice.

Roger Williamson - nakon izlijetanja sa staze (zbog puknuća gume) Williamsonov je bolid završio na zaštitnoj ogradi i pao s nje, ali naopačke. Zapalio se, a Williamson se nije mogao izvući iz njega.

Tom Pryce - Bizaran je splet okolnosti koštao Britanca života 1977. godine u Južnoafričkoj Republici. Na jednom drugom bolidu došlo je manjeg požara te je jedan od sudaca, Van Vuuren, s aparatom za gašenje krenuo raščistiti situaciju. Nažalost, Pryce je naletio baš na Van Vuurena i usmrtio ga, a aparat za gašenje požara pao je točno na Pryceovu glavu i otrgnuo mu kacigu. Pryce je poginuo istog trenutka, a njegov je bolid otklizio do kraja ravnine.

Gilles Villeneuve - Slavni je Kanađanin poginuo kada mu se poslije izlijetanja i leta kroz zrak bolid praktično raspao od siline udarca. Njegovo je tijelo izbačeno iz bolida na drugi kraj staze.

Ayrton Senna - Smrt najvećeg vozača svih vremena zasad je i posljednja nesreća na stazi svjetskog prvenstva Formule 1 s kobnim posljedicama. Senna je u Imoli u zavoju Tamburello udario u zaštitnu ogradu, pri čemu mu se odlomio dio ovjesa, probio mu vizir na kacigi i udario ga u glavu. Tako barem tvrdi jedna od teorija o tom nesretnom događaju, koji možda nikada neće biti u potpunosti razjašnjen.

Na raznim su testiranjima su poginuli i Charles de Tornaco, Eugenio Castellotti, Giulio Cabianca, Bob Anderson, Patrick Depallier i Elio de Angelis, dok su utrke Formule 1 koje nisu bile sastavni dio službenog svjetskog prvenstva životom platili Gary Hocking i Ricardo Rodriguez.