Pošto domoljublje?

Foto: Bernard Jurišić

Povratak Duje Draganje pod hrvatsku zastavu odvio se na gotovo istovjetan način na koji se dogodio i odlazak. E-mailom. I to samo "odabranima". Duje ni ovog puta nije smatrao potrebnim odvojiti nešto malo vremena i sjesti pred sve medije i hrvatsku javnost i obratiti im se s objašnjenjem otkud sad čitav preobrat.

O načinu njegova odlaska već smo pisali, ali valja podsjetiti da je mjesecima "navlačio" i "ispipavao" situaciju, najprije skrivajući se od medija, a onda pričama kako ništa još nije odlučio, iako je katarsku putovnicu na svoje ime dobio još u kolovozu prošle godine. Više od mjesec dana prije nego što se u našoj javnosti pojavila čitava priča.

Od Hrvatske se oprostio "obraćanjem novinarima" ispred portirnice bazena na splitskom Poljudu, kad je hrvatskoj javnosti poklonio ravno 6 minuta svog vremena, odbijajući odgovoriti na sva pitanja vezana uz Katar. I uz sarkastični komentar "Razočarali ste me, ako su vam sva pitanja vezana uz Katar". Do danas mi nije jasno je li se sprdao sa svima nama koji smo se zbog njega tada okupili, ili zaista nije svjestan čitave situacije. Ali mi je bilo kristalno jasno da tada njegovo lice nije otkrivalo nikakvu dvojbu u ispravnost odabira.

Foto: Davor Sajko

Dobro, odlučio je što je odlučio, novci su bili predobri da bi ih propustio, makar i pod cijenu da izgubi nacionalni identitet. Ni prvi, ni zadnji, tko smo mi da mu sudimo? No iako su neki mediji i novinari bliski Draganjinoj obitelji podvaljivali priče kako je Duje žrtva i kako je "učinio pravu stvar i svi stoje iza njega", javnost je ipak malo drugačije privatila čitavu stvar. Ne toliko zbog njegovog odlaska, nego ponajprije zbog načina na koji je otišao i kako se ponio prema ljudima koji su ga podržavali i pozdravljali na feštama nakon OI u Ateni.

Nakon "pozdrava", uslijedile su opravdavajuće "oproštajne poruke" u nekim medijima, tipa "svojim odlaskom u Katar pomogao sam hrvatskom plivanju" ili "novci nisu presudili u mojoj odluci". Čak ni u toj situaciji, kad je već donio i objavio odluku, Duje nije uspio biti mudonja i reći "želim zaraditi, ostavite me na miru, to je moj život".

Dujina obitelj još prije nekoliko godina, dok je Duje bio junior, najavljivala je kako će, ako se nastavi "ovakav" odnos države prema njemu, on plivati za - Italiju. Nakon toga pojavio se Katar. No, vratimo se malo na taj odnos države i sponzora prema njemu.

Foto: Davor Sajko

Svi vrhunski sportaši traže sponzore, bore se za novce, rade i izvan sportskih borilišta da bi sebi osigurali što bolje uvjete. Ali za Duju je to bilo previše. Samo je on kivan na Savez, državu, hrvatsko gospodarstvo, uvjete, hladnu vodu, kratke bazene. Samo zbog njega mora se aktivirati Ministarstvo, samo o njemu se mora raspravljati na sjednicama Vlade.

A njemu se ne nosi čak ni hrvatska kapica na utrkama, nego na svakom natjecanju umjesto oznake "Cro", svjetski mediji objašnjavaju svojim gledateljima čemu natpis "California". Zamislite da se Janica Kostelić na Olimpijskim igrama pojavi s kacigom na kojoj će pisati "Tirol", ili da Ivano Balić inzistira da na njegovom dresu ne piše "Hrvatska", nego "Baskija".

Istovremeno, Dujin stariji kolega Gordan Kožulj je stalno u sponzorskoj odjeći, Janica pred TV kamerama izgleda kao pokretna oglasna ploča, Blanka Vlašić potpisala je nekoliko sponzorskih ugovora, o Ivanu Ljubičiću i Mariju Ančiću da i ne govorimo. Novca za vrhunske sportaše uvijek ima, svi se mogu snaći, svi uspijevaju egzistirati, osvajati medalje za sebe i Hrvatsku i ne prijete odlaskom pod drugu zastavu. Jedino Duju nitko od sponzora ne želi. Nije baš uvjerljivo.

U sklopu cijele priče o namicanju novca za Draganjino zadržavanje u hrvatskom dresu, jedna ugledna hrvatska tvrtka ponudila mu je posao nakon završenog magisterija. No, Duje se nije zainteresirao. Rad u Hrvatskoj valjda je ispod njegovih dometa. To potvrđuju i nešto starije izjave kako "ne zna što bi u Splitu radio nakon završenog studija" i kako "u Hrvatskoj nema perspektive, te tamo može doći samo na praznike ".

Što bi na njegove jadikovke rekli Janica ili Ivica Kostelić, koji su prošli desetke operacija i nisu prozivali državu kako im ne plaća liječenje, kupuje skije, osigurava premije ili financira školovanje? Smrznutih noseva i prstiju, polomljenih kostiju, puknutih ligamenata, tijela prošaranih ožiljcima i dalje svugdje ponosno mašu hrvatskom zastavom, iako su proživjeli stvari pored kojih priča Duje Draganje izgleda kao plač razmaženog derišta.

Suvišno je pitanje bi li Janica odbila pomoći svojim slabijim kolegicama iz reprezentacije, kao što je Duje Draganja odbio nastupiti za hrvatsku štafetu na Olimpijskim igrama u Ateni, procjenjujući da će ga to umoriti. Zakamufliralo se sve Dujinim pojedinačnim srebrom, no gorčina njegovih kolega iz reprezentacije koji su se spremali za taj nastup, do danas nije isprana.

Foto: Davor Sajko

Danas kad se uslijed odbijenica koje je dobio od ostalih plivača koje je želio kupiti, Katar "ohladio" od njega, na identičan se način Duje i vraća u Hrvatsku. Umjesto da "podvijenog repa" kaže da je pogriješio, ponovno je e-mailom priopćio odluku i usput za svoje probleme prozvao (naravno) medije, preporučivši im što i kako bi trebali pisati.

E sad odjednom "novac nije zalog sreće". Nakon što je mjesecima "vagao" (barem je tako izjavio u studenom) hoće li prihvatiti i konačno "donio tešku odluku iza koje stoji", sad mu je samo dva mjeseca trebalo da shvati kako "novac ne donosi sreću". Posebno novac kojeg ne dobiješ.

Da je na Dujin račun iz Katara sjela prva rata milijunskog ugovora i da je nakon toga odlučio vratiti novce, zahvaliti Arapima i reći kako je pogriješio - povjerovali bismo. Vjerojatno i oprostili način na koji je otišao. Griješi svatko, lako bismo prihvatili činjenicu da i jedan 22-godišnji sportaš ima pravo promijeniti mišljenje. I opet bi bio junak nacije.

Ali ovako - sumnja će živjeti vječno. Teško će se ikad više riješiti rečenice "vratio se jer ga u Kataru nisu platili". I uvijek će ga pratiti sumnja da za godinu, dvije, pet, može naići neki novi Katar, kad će opet shvatiti da ipak "ima nešto i u tim milijunima".

Posebno zbog činjenice da ga je na povratku u Hrvatsku dočekalo milijun i pol dobrih razloga za iznova probuđeno domoljublje. Milijun i pol konvertibilnih argumenata godišnje jako su zgodna glazba za refren "nije u šoldima sve".

Stoga bi našem šampionu bilo korisno riješiti se svog bahatog stava, ne prodavati jeftine priče i oboriti pogled svaki put kad ga netko podsjeti na koji je način Južnoafrikanac Ronald Schoeman riješio katarsku priču i (p)ostao nacionalni heroj.

Hrvatska država pružila je Draganji drugu šansu, koju nažalost mnogi nisu dobili. Mirna Jukić, primjerice. Ali za povratak povjerenja hrvatske javnosti trebat će mu puno više.