Uoči SP: Slovenija gre naprej!

Slovenija je, slično kao i Hrvatska, pa i više, stoljećima bila pod upravom susjednih sila, pa je i nogomet u Ljubljanu došao pod austrijskim utjecajem. Krajem XIX. i početkom XX. stoljeća ljubljanske škole već odigravaju međusobne utakmice, a 1909. prvu pravu loptu u slovensku metropolu donosi Stanko Bloudek, poznat i kao dugogodišnji "spiritus movens" slovenskog skijanja. Godinu kasnije utemeljen je Đački nogometni klub Hermes, ali bez dozvole za registraciju. Stoga se kao prvi slovenski nogometni klub uzima Ilirija, utemeljena 1911.

Uspostavom Kraljevine Jugoslavije, utemeljen je JNS, a 1920. u njegovom sklopu i Ljubljanska nogometna podzveza, današnji Nogometni savez Slovenije. Iste godine u lipnju prvi put je sastavljena i reprezentacija Slovenije, te gubi od Francuske 0:5. Iste godine debitirala je i jugoslavenska vrsta, s jednim Slovencem, Stankom Tavčarom. Igraju se i prva podsavezna prvenstva, de facto prvenstva Slovenije. Dominiraju ljubljanska Ilirija i I.SŠK Maribor, a 1938. se naslovom prvaka okitio i naš Čakovec (Međimurje je teritorijalno pripadalo Ljubljani, op.a.). Najbolji predratni slovenski nogometaš bio je Maksimilijan Mihelčić, vratar u zagrebačkom Građanskom.

Poslije rata afirmirali su se novi klubovi, Olimpija i Maribor, koji su se s više ili manje uspjeha borili za sredinu ljestvice u "Jugo-ligi". U tom razdoblju najpoznatiji slovenski igrači bili su Danilo Popivoda, Branko Oblak, koji je s uspjehom igrao u splitskom Hajduku, te braća Peter, i poglavito Vili Ameršek. Najveću karijeru je ipak ostvario jedan obrambeni igrač, Srečko Katanec, koji je 80-ih godina bio nezamjenjivi reprezentativac, s uspješnim sezonama u njemačkoj i talijanskoj ligi.

Osamostaljenjem 1991. prvi put nastupa i reprezentacija države Slovenije. U Murskoj Soboti Hrvatska ju pobjeđuje 1:0, ali u NZS-u su taj rezultat odlučili - izbrisati! Naime, "još je trajao postupak primanja Slovenije u članstvo FIFA-e"... Izbornici Bojan Prašnikar i Zdenko Verdenik su, oslanjajući se na igrače s iskustvom "Jugo-lige", Milaniča, Novaka, Čeha i druge izgradili solidnu momčad, koja je već u EP-kvalifikacijama 1994/95. namučila Italiju, a 1996/97., u kvalifikacijama za SP, i Hrvatsku.

Ipak, dolaskom Srečka Kataneca na izborničko mjesto, stvari su krenule još bolje, te se Slovenija kvalificirala za Euro 2000. izbacivši Ukrajinu u doigravanju. Na završnom turniru gubi od Španjolske, a remizira s SRJ i Norveškom, što nije bilo dostatno za više od 4. mjesta u skupini. Ipak, daleko od toga da su se Slovenci osramotili.

U proteklim kvalifikacijama bili su drugi u skupini, iza Rusije, a ispred SRJ, Švicarske, Farskih Otoka i Luksemburga. Bez poraza, s po pet pobjeda i remija, imali su i solidan omjer pogodaka, 17:9. U doigravanju su pobijedili Rumunjsku 2:1 i 1:1 i tako omogućili Sloveniji prvi nastup na Mundijalu pod svojom zastavom.

Najveća zvijezda reprezentance je zapravo izbornik Katanec, a među igračima ističe se golgeter Zlatko Zahović, 31-godišnji igrač lisabonske Benfice (ranije u Mariboru, Partizanu, Proleteru, Vitoriji Guimaraes, Portu, Olympiakosu i Valenciji). Prilično prgav i sebičan u igri, imao je i problema s Katancom, ali je ipak posve sigurno da će biti među putnicima za Daleki Istok. Uz njega ističu se i napadači Mladen Rudonja i Milan Osterc, te vezist Miran Pavlin.

Mogući sastav (3-4-1-2) je: Simeunović - Knavs, Galić, Milinović - A. Čeh, Pavlin, Novak, Karić - Zahovič - Osterc, Rudonja. Oslanjaju se na kolektivnu igru, a prednost im je što nisu opterećeni rezultatskim očekivanjima svoje javnosti. Svaki bod i svaki pogodak bit će uspjeh, a uz malo sreće mogli bi biti i drugi u skupini.