Maradona kao znanstveni test

Zbog toga nema zanimljivije reprezentacije uoči SP-a od Argentine. Silno talentirana momčad, predvođena najboljim igračem svijeta (barem dok igra u Barceloni), ima sve predispozicije za uspjeh. I za osvajanje SP-a ako baš hoćete, jer Argentinci su po talentu u drugom ”bunaru”, zajedno s još nekoliko reprezentacija, odmah do Španjolske. Koja zaista ima najjači roster, ali i niz drugih faktora koji joj idu na ruku (uigranost, pobjednički kontinuitet...).

Jedino je upitno ima li Argentina trenera za takav pothvat.

Sve što znam(o) o nogometu sugerira da nema.

Diego Armando Maradona najveći je nogometni genijalac koji je hodao zelenim travnjacima. Nije dvojbeno ni da je živuća legenda u Argentini, da je i danas – nakon svih skandala – ime koje izaziva strahopoštovanje svakog Argentinca, posebno nogometaša.

No, Maradona je, realno, 20 godina šmrkao kokain. Maradona je, osim o drogi, bio ovisnik i o alkoholu. Maradona je imao probleme s debljinom, propuštao je treninge, bio povezivan s mafijom, ostavio velike financijske dugove u Italiji, vrijeđao i pucao na novinare, bio na samrti i nekoliko puta na odvikavanju od svega o čemu je ovisan. Maradona kao osoba nije uspio i po ničemu ne može biti uzor momcima u svojoj svlačionici, osim po nogometnom umijeću. A ono je ionako plod talenta, jer Maradona svoju genijalnost ne može prenijeti ni Mascheranu ni Higuainu.

Maradona je jednom propustio susret argentinske reprezentacije kako bi u Japanu unovčio ček od 2 milijuna dolara za nekakvu reklamnu kampanju. Da li je to primjer koji su čelnici Argentinskog nogometnog saveza htjeli poslati igračima?

Taj Maradona je prije samo nekoliko dana pregazio nogu jednom kamermanu i potom ga – umjesto da ga upita je li u redu – izvrijeđao poput kočijaša.

Maradona je s Argentinom izgubio 6:1 na gostovanju u Boliviji. Maradona se s Argentinom teškom mukom uopće plasirao na SP, uz dvije u završnici izvojevane pobjede na kraju kvalifikacija.

Maradona je preemotivan, Maradona u reprezentaciju nije pozvao igrače poput Javiera Zannettija i Estebana Cambiassa. Maradona smatra kako bekovi imaju samo obrambenu važnost, iako danas sve najbolje momčadi svijeta upravo na bekovima uvelike grade svoju igru. Maradona nema gotovo nikakvog trenerskog iskustva.

Drugim riječima, Maradona je sve što treneri poput Capella i Del Bosquea nisu. A oni su sve što Maradona nije – taktički potkovani, smireni, inteligentni treneri koji znaju kako se osvajaju najveći trofeji, koji znaju kako se priprema i gradi momčad, koji znaju povući prave poteze prije i za vrijeme utakmice. Ako pretpostavimo da su Engleska i Argentina podjednako igrački jake reprezentacije, zar se ne bi zbog Capella kladili na Gordi Albion u eventualnom sudaru velikana u osmini finala? Zar nemate osjećaj da će u dvobojima tako izjednačenih momčadi presuditi što protivnik ima ozbiljnog trenera, a Argentina nema?

Nebrojeno puta smo vidjeli koliko je trenerska ruka značajna u rezultatu neke momčadi. Možete li zamisliti da Južna Koreja s Maradonom bude četvrta na SP-u? Pogledajte samo kakvi rezultati prate trenere poput Mourinha, Van Gaala, Capella, Hiddinka ili Ancelottija - to sigurno ne može biti slučajnost.

Barem tako mislimo. I zato je sve što znamo o nogometu, odnosno trenerskoj ulozi u ostvarivanju rezultata sada na najvećem mogućem testu.

Jer, uspije li Maradona, sve pada u vodu.

Naime, što god Maradona napravio, jedno je sigurno, barem tako zaista duboko vjerujem - Maradona nije briljantni taktičar u rangu Capella ili Mourinha.

Ako on uspije – a za to postoji 10, 20 ili 40 posto šanse (nije bitan postotak) – onda će nam to pokazati da taktika, možda, i nije toliko važna. I to će prkositi onome što o nogometu mislimo.

Maradonin (argentinski) uspjeh pokazat će da je od taktike važniji timski duh i zajedništvo koje bi Maradona na temelju svoje karizme mogao (!) postići. Pokazat će da su snažne emocije i jaka motivacija koju bi Maradona mogao (!) prenijeti svojoj momčadi jednako važni kao neki briljantan šahovski potez Guusa Hiddinka.

Osobno, ne vjerujem treneru koji će, kako bi izvukao sve iz Messija, prema vlastitim riječima Barceloninom genijalcu ”prepustiti cijeli teren, da ide gdje želi jer ga ne želi sputavati”. Zvuči više kao plan 10-godišnjeg klinca koji igra Championship Manager, a ne kao strategija trenera koji iz Messija može izvući isto što i Guardiola.

Ali što ako Messi, potaknut činjenicom da mu na klupi sjedi najveći nogometni uzor, odigra turnir života? Što ako Aguero za svog tasta ostavi i zadnji atom snage? Što ako se pokaže da je Maradona imao dobar osjećaj da Veron i s 35 godina na leđima može biti playmaker svjetskih prvaka?

Ako Diego uspije, morat ćemo promijeniti razmišljanje o važnosti trenera, barem nacionalnih izbornika (klupski posao ipak je drugačiji). Model prema kojem smo do sada ocjenjivali nečije sposobnosti da bude uspješan izbornik morat će se prilagoditi, morat ćemo karizmi i imenu pridavati još veću važnost nego do sada, iako, jasno, Maradonin eventualni uspjeh ne bi značio da odjednom Capello ili Lippi nisu dobro rješenje.

Pokazat će samo da i ”Maradone” mogu biti dobro rješenje, koliko god to malo smisla imalo.