Sunčani, lipi cvit Mediterana

Iz današnje perspektive teško je pronaći neki drugi događaj u 20. stoljeću koji je bio važniji i vrjedniji za povijest ne samo splitskog, a time i hrvatskog sporta, nego i grada Splita uopće. Mediteranske igre bile su kotač zamašnjak koji je pokrenuo grad Split, razbudio čitavu regiju od Zadra do Makarske i ostavio novim generacijama u nasljeđe brojne sportske i infrastrukturne objekte diljem Dalmacije.

Ideja o organizaciji Mediteranskih igara rodila se desetak godina ranije u glavi jednog od najvećih uglednika splitskog sporta u povijesti, gospodina Mihovila Rađe. Brzo je dobivena podrška Grada i države za kandidaturu, iako Split nije imao ni "i" od potrebne infrastrukture. No, imao je vjeru, želju i najvažnije od svega - ljude koji su gotovo religiozno vjerovali u cijelu priču. Da jedan mali Split "to" može.

1975. godine stiglo je "zeleno svjetlo", kandidatura je prihvaćena, a Split i okolica u naredne četiri godine pretvorili su se u veliko gradilište. Kamioni, buldožeri, dizalice, skele, prašina, beton i tisuće i tisuće odlično organiziranih i radosnih radnika kreirali su "mravinjak" iz kojeg su mjesec po mjesec, godinu po godinu, nicali objekti koji su u potpunosti promijenili sliku "malog mista u srcu Dalmacije".

Split je u četiri godine infrastrukturno potpuno "retuširan" i pretvoren u pravi moderni grad. Građene su ceste koje su po kapacitetima bile ispred svog vremena i tadašnjih gradskih potreba, kako gradske tako i one prema Trogiru, Klisu i Omišu. Izgrađen je Marjanski tunel koji je do danas ostao gradska "žila kucavica". Gradska luka pretvorena je u najveću putničku luku na Jadranu, a u Kaštelima je dovršena zračna luka koja je kasnije dodatno širila svoje kapacitete.

No, ono pravo dogodilo se u sportskoj infrastrukturi. Novi Gradski stadion u Poljudu postao je simbol ne samo Mediteranskih igara, nego i drugi najveći simbol grada Splita nakon 1700 godina stare Dioklecijalnove palače. "Poljudska ljepotica" koju je osmislio arhitekt Boris Magaš, bila je arhitektonsko čudo svog vremena i dugo je slovila najljepšim stadionom u Europi.

Pored stadiona izgrađen je i plivački kompleks sa zatvorenim bazenom, a na Gripama je niknuo veliki Športski centar. Uz te potpuno nove "sportske kvartove", izgrađeni su ili preuređeni brojni drugi sportski objekti poput stadiona Splita u Parku mladeži, brojnih kuglana, streljana, vanjskih igrališta i sportskih borilišta.

Na njima su tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća počeli nicati brojni novi sportski klubovi i društva, a Mediteranske igre pokrenule su pravu "maniju" bavljenja sportovima koji dotad u Splitu nisu imali veliku popularnost ili bazu. Tako je nakon završetka Mediteranskih igara bilo teško pronaći neki sport kojim se niste mogli organizirano baviti u gradu koji je postao potpuno zaluđen sportom.

Trideset godina kasnije Poljud, Gripe i sve ostalo što su gradu u nasljeđe ostavile Mediteranske igre postale su nedjeljiv dio splitskog imidža i baštine. Više nitko Split niti ne može zamisliti bez poljudske školjke ili Marjanskog tunela, niti se više itko sjeća ili pita koliko je sve to uopće koštalo.

Za razliku od Spaladium Arene koja je proglašena najvećim sportskim infrastrukturnim ulaganjem u gradu nakon Mediteranskih igara, čija izgradnja i danas izaziva podijeljene emocije. Ali isključivo iz razloga što zjapi prazna i što gradske strukture nisu pronašle pravi način da je iskoriste, kad su već stotine milijuna kuna potrošene na njezinu izgradnju.

Split danas ima vrhunsku sportsku infrastrukturu, što svjedoči samo letimičan pregled svega što se nalazi na splitskom poluotoku: Gradski stadion s atletskom stazom s 35.000 mjesta, stadion s atletskom stazom u Parku mladeži koji bi mogao primiti i do 15.000. Malu dvoranu ŠC Gripe za 1.000 gledatelja, dvoranu KK Split za 3.000, veliku dvoranu ŠC Gripe za 6.500 i multifunkcionalnu Spaladium Arenu koja prima 12.000 ljudi.

Tu su i zatvoreni bazen na Poljudu, otvoreni bazeni na Zenti i Zvončacu, betonsko igralište u Washingtonovoj koje prima 5.000 gledatelja, stotine teniskih terena, otvorenih i zatvorenih igrališta obloženih umjetnom travom ili parketom. Sve to u gradu koji ima tek nešto više od 200.000 stanovnika.

Nažalost, uz sve te impresivne infrastrukturne podatke oči bode činjenica da splitski sport vjerojatno nikad u svojoj povijesti nije bio u težoj situaciji. Momčadske titule u najpopularnijim sportovima poput nogometa, košarke, rukometa i vaterpola, sve rjeđe svraćaju u grad pod Marjanom, a velika većina klubova bije bitku da u svoju desetljećima dugu tradiciju ne stavi ključ. Splitski je sport postao teret, a ne ponos gradskih struktura i ako se nešto radikalno ne promijeni - izlaz iz rupe mnogi splitski sportski kolektivi neće uspjeti pronaći.

No, to je već tema za neku drugu, tužniju priču. Nju će biti vremena ispričati, neće nikud pobjeći. Stoga je barem jedan dan splitskom sportu dozvoljeno živjeti u prošlosti. Onoj blještavoj prošlosti koja se na današnji dan događala prije točno 30 ljeta. U danima kad je Split uistinu bio "rascvala grana, sunčani lipi cvit Mediterana"...