Nogomet je igra...

Finale Lige prvaka je, ovoga puta, bilo kompletan trijumf.

Trijumf jednog sjajnog organiziranog, velikog kluba kao što je Bayern, koji je u jednoj večeri isprao gorak okus dva izgubljena finala te se s petom kantom namijenjenom prvaku Europe odvojio od Barcelone i Ajaxa, izjednačio s Liverpoolom te u leđa gleda samo Realu i Milanu. Bayern u europskim okvirima nema takav imidž poput Barcelone, Reala i Manchester Uniteda, ali po svojim rezultatima, kako sportskim tako i financijskim (što ne treba zanemariti u današnje vrijeme) danas je prvi klub Starog kontinenta.

Trijumf je to i Juppa Heynckesa, koji je na Bayernovo dovođenje Josepa Guardiole i svojevrsnu "prisilnu mirovinu" reagirao tako da je postao četvrti trener u povijesti koji je s dva kluba osvojio Ligu prvaka, a ima priliku upisati i za Bayern jedinstvenu trostruku krunu osvojili i njemački Kup.

Usprkos porazu u finalu, trijumf je to i Borussije i njenog sjajnog trenera Kloppa. Žuto-crni su pokazali da pripadaju takvoj pozornici, njihov nogomet je hrabar, ofenzivan, dinamičan i jednostavno kvalitetan. Kada im je već financijska stvarnost oduzela Götzea, a vjerojatno će "uzeti" i još koju žrtvu ovog ljeta, nogometna Fortuna vratila im je za ovaj moderan i neustrašiv nogomet onom pobjedom protiv Malage. Nezasluženom u tom susretu, ali zasluženom za ono što proteklih godina pokazuju u Bundesligi i Ligi prvaka.

Trijumf je riječ koju će upotrijebiti i Arjen Robben, koji ima prilično duboko umočene prste u tri velika finalna poraza (dva puta Bayern u Ligi prvaka, jednom Nizozemska na SP-u), a koji je sada bio na dobrom putu da potvrdi tu etiketu gubitnika prije nego je u 89. minuti sjajnim potezom riješio utakmicu. Obračunavši se pritom s demonima prošlosti:

"Ne želite imati etiketu gubitnika. Bio sam toliko razočaran nakon lanjskog finala, a osobno i nakon Svjetskog prvenstva. Nisam toliko osjećao pritisak, pokušao sam razmišljati pozitivno, bilo bi preteško da sam razmišljao negativno. Večeras sam zabio gol, uspjeli smo i možemo zaboraviti sve ostalo."

Londonsko finale apsolutno je značajan trijumf i hrvatskog nogometa.

Mario Mandžukić postao je prvi hrvatski strijelac u finalima Lige prvaka (Robert Prosinečki zabio je za Crvenu zvezdu iz raspucavanja, što se ne pribraja u službene statistike strijelaca nekog natjecanja), i vidjeti ga omotanog u hrvatsku zastavu tijekom velikog Bayernovog slavlja bio je veliki gušt svakom hrvatskom navijaču, ali i ogroman poticaj svakom hrvatskom nogometašu, svakom klincu koji razmišlja može li uspjeti. Može, uz vrhunski rad, trud i volju, i dakako talent, možete se popeti na krov Europe.

Pravo je pitanje kakvi su sada Mandžukićevi limiti? O njemu smo nesumnjivo razmišljati kao ponajboljem hrvatskom napadaču posljednjih 5-6 godina, no u posljednjih godinu dana on se prometnuo u jednog od najboljih napadača u Europi, što je velika, ogromna razlika. Mandžukić je odigrao izvrstan Euro, dokazavši se na najvišoj reprezentativnoj razini, a sada je u jednoj od najboljih momčadi proteklih 10-15 godina istisnuo iz ekipe napadača njemačke reprezentacije te je u finalu Lige prvaka bio jedan od najdojmljivijih igrača. Aktivan, jednostavan i brz u rješenjima, požrtvovan, opasan, okomit, i uz to - strijelac.

U finalima Lige prvaka niti jedan hrvatski nogometaš nije ostavio tako važan i značajan trag kao sada Mandžukić. Malo tko se o njemu usudio razmišljati na takav način, no odvede li Hrvatsku do ozbiljnijeg uspjeha i na SP-u u Brazilu (poput četvrtfinala), Mandžukić bi lako mogao postati drugi najvažniji hrvatski napadač nakon Davora Šukera.

Bio je to i trijumf Uefe, još jedno sjajno organizirano, super gledano i komercijalno uspješno finale, bio je to i trijumf domaćina Engleza, čak je i suđenje bilo na razini.

Bez dvojbe, finale je bilo i trijumf nogometa. Drama? Imate odlučujući pogodak u 89. minuti. Emocije? Imate Mandžukićev pogodak, imate Borussijin povratak s bijele točke. Hoćete briljantne obrane vratara? Weidenfeller i Neuer bili su fantastični. Hoćete frustrirajuće promašaje? Pitajte samo Robbena. Hoćete briljantne poteze? Imate petu Riberyja, dribling i pogodak Robbena, na malom prostoru, onako kako mogu samo veliki majstori. Hoćete pogreške, koje su isto tako dio nogometa? Dante vjerojatno još uvijek razmišlja zašto je skrivio jedanaesterac.

Završnih 90 minuta Lige prvaka donijelo je poteze poput Subotićevog nevjerojatnog čišćenja Müllerovog ubačaja/udarca. Donijelo je odličnu taktičku pripremu Kloppa (Borussia je bila za koplje bolja od favoriziranog Bayerna u prvih 20-25 minuta) i jednako dobar taktički odgovor Heynckesa u nastavku kada je Bayern bio apsolutno bolja momčad. Vidjeli smo silnu trku, želju, vidjeli smo brojne prigode, akcije, kontre, presing, pogreške. Nitko nije mogao biti perfektan, jer protivnik je bio na visini zadatka.

A konačni trijumf nogometa je i pobjeda Bayerna. Bavarci su zaslužili otići do kraja, briljirali su u Bundesligi, izbacili su Arsenal, a potom su u četiri utakmice četiri puta slavili i nadigrali uvjerljive prvake Španjolske i Italije, s dodatkom da su Barcelonu - posramili. Veliku Barcelonu, što god tko mislio o Kataloncima.

Od prvog dana ove sezone, Bayern je bio moćan, jak, ambiciozan, napaljen, dobro posložen, ukratko - vrhunski. Domaći poraz u prošlogodišnjem finalu imao je pozitivan utjecaj, a Heynckes je u nizu situacija pokazao da je veliki trener.

Prije svega, savršeno je locirao što Bayernu nedostaje - više trke i pomoći ofenzivnih igrača u defenzivnom segmentu igre. Spomenuo je to nakon finala i Robben:

"Znali smo nakon prošle godine da to moramo popraviti u svojoj igri, i to je ono što smo učinili. Branili smo se, bili smo kompaktni, posebno četvorica igrača naprijed. Mislim da smo obavili svoj posao, vraćali smo se nazad, a tada je obrani puno lakše igrati."

Heynckes nije imao samo ideju, već ju je znao i implementirati. Ako je to značilo na klupu poslati najboljeg strijelca Bayerna i njemačkog reprezentativca, skupo plaćenog Gomeza, a u prvih 11 instalirati ni približno tako veliko ime kao što je Mandžukić - povukao je taj potez. Isplatilo mu se kamatama, a jako bi malo trenera imalo "muda" za to. Pogotovo jer je Gomez i sada zabijao kada je igrao.

Kroz cijelu sezonu, a posebno u utakmicama protiv Barcelone, marljivost i "radna etika" isturenih igrača bili su razlika Bayerna u odnosu na protivnike. Bayern je prvak Europe, i za koga god navijali - na kraju sezone je uvijek lijepo kada to možemo reći za momčad koja je uistinu te sezone i najviše pokazala.

I na kraju, više od svega, bio je to trijumf njemačkog nogometa.

Naravno da iz današnje perspektive smiješno izgleda Fifina postava od 11 najboljih igrača protekle godine, no uz nekoliko pogrešaka - bila je to slika 2012., shvatljivo najviše temeljena na Europskom prvenstvu. Sviđao se nekome njihov stil ili ne, Španjolcima je apsolutno pripalo razdoblje od 2008. do prošle godine, u klupskom, a posebno u reprezentativnom nogometu.

No, nogomet je uvijek bio i bit će podložan izmjenama različitih ciklusa. Devedesetima su dominirali Talijani i njihov stil, potom su primat preuzeli engleski klubovi, uslijedilo je razdoblje Španjolaca, a vrijeme Nijemaca već je došlo - ovo je samo krunska potvrda.

I možda nije toliko iznenađenje u tomu da su baš Nijemci sada na vrhu. Radi se o prvom gospodarstvu Europe, povijesno su velika nogometna nacija, imaju infrastrukturu, sjajnu ligu (najgledaniju u Europi), dobro sređene i organizirane klubove. Puno su uložili u nogometne škole, u razvoj trenera i mladih igrača, i ne čudi što im je reprezentacija ponovno u svjetskom vrhu, nakon nekoliko slabijih rezultata (1998., 2000., 2004.).

Ali iznenađenje jest da su baš Nijemci predvodnici novog nogometnog vala i stila koji privlači i one koji bi prije 10 godina teško povjerovali da će im baš njemački nogomet najviše odgovarati. Još 2010. je Elf bio najatraktivnija reprezentacija na SP-u u Južnoj Africi, a taj moderan, jednostavan, izuzetno okomit nogomet koji je prezentirala Löwova momčad i danas u određenim segmentima gledamo u igri Bayerna, u igri Borussije, u igri većine bundesligaša.

Nijemci su uzeli englesku dinamiku, trku i žestinu, španjolski naglasak na tehničku izbrušenost u primanju i davanju lopte, spojili to sve s njemačkom voljom, marljivošću u igri, dodali raznih poljskih, turskih, balkanskih (ako hoćete i hrvatskih) začina i sve to spojili u nogomet koji je sada evoluirao do razine da je bolji od onog Barceloninog. Barem u ovoj sezoni.

Čeka nas stoga fascinantna naredna sezona - Barcelona i Real će u novom ruhu pokušati uzvratiti udarac (i sami evoluirati), Englezi uz jednu veliku nepoznanicu (Manchester United bez Alexa Fergusona) traže povratak u vrh, a za drugu uzastopnu titulu svjetskih prvaka i status najbolje reprezentacije svih vremena Španjolci će se morati oduprijeti domaćinu Brazilu, Messijevoj Argentini, Njemačkoj koja je nakon ove Lige prvaka spremna i za reprezentativni trijumf te nizu selekcija poput Engleske, Italije, Nizozemske, pa i Hrvatske, koje smatraju da imaju što reći u Brazilu.

Samo jedan čovjek u Münchenu je malo zabrinut zbog ovakvog raspleta.

Prostor za poboljšanja Pepu Guardioli je, naime, prilično skučen.