Pritisak zlata treba prihvatiti

Za sedam dana konačno ćemo u ladice pospremiti priče o dvoranama, gradovima, financiranju, organizaciji, Sanaderu, Bandiću i Gopcu. Postojat će samo i jedino - rukomet. Hrvatima uvijek dragi rukomet postao je još zanimljiviji uz "portugalsku generaciju" s kojom smo se "pupčano vezali" i koja je tih godina postala omiljena hrvatska momčad.

Šest godina nije tako puno, ali ipak se dosta toga promijenilo u Červarovoj momčadi. S obzirom na veliki broj natjecanja, priprema, činjenicu da dobar dio igrača zajedno igra i u klubu, ne čudi što je došlo do nekih trzavica, problema, iskakanja, što se više stvari unutar selekcije ne čine savršene kao prije. Nezgodno je što se dobar dio problema pojavio baš prije domaćeg svjetskog prvenstva koje je trebalo biti kruna cijele generacije, no usprkos svemu - pa donekle i forsiranju medija da učine stvari ozbiljnijima nego što jesu - tektonskih poremećaja nije bilo.

Atmosfera je opet dobra, Červar je uglavnom koncentriran na rukomet, a ne privatne ratove s pojedinim novinarima, oni koji su s reprezentacijom - daju sve od sebe za njen uspjeh. Nema dvojbe da je zajedništvo prvi preduvjet eventualnog uspjeha, vrijedi to za svaki timski sport, za rukomet i više od nekih drugih. Dojam je da s tim faktorom ne bi trebalo biti problema, barem ako je suditi po dosadašnjim utakmicama i tijeku priprema.

Iako niti prije jednog natjecanja nije radikalno promijenjena, momčad danas izgleda prilično drugačije nego u Portugali i Ateni gdje je doživjela najveće uspjehe. Uglavnom su godine bile te koje su nekoga micale iz reprezentacije, no uspješna okosnica momčadi omogućavala je mladim nadama da bez velikog pritiska okuse slast pobjeda na velikim natjecanjima, zbog čega su Duvnjak i njemu slični imali lakši put od Balića i društva.

Iako većina sportaša nije sklona preuzimanju pritiska već od njega bježi, hrvatska selekcija ovom prigodom ne bi smjela bježati od pritiska osvajanja zlata. Ne medalje, već baš zlata. Bez obzira što nema, primjerice, Džombe i Štrleka, možda i nadasve upitnog Balića, igrača koji je obilježio sve hrvatske uspjehe.

Zašto baš zlato? Hrvatska ima dvije velike prednosti, uigranost i domaću publiku, od kojih je ova druga zaista kapitalna.

S jedne strane, dobar dio aktualne reprezentacije sastavljen je od igrača RK Zagreb, gdje ih čak trenira isti trener. I inače su u rukometu reprezentacije prilično uigrane s obzirom na puno češće dugotrajne pripreme i češća natjecanja nego što je to primjerice slučaj u nogometu, pa se s te strane već igrači dobro poznaju, ali mi uz to imamo i okosnicu reprezentacije u istom klubu. Jasno, nimalo slučajno; Gopčev plan bio je upravo to kako bi na domaćem SP-u osigurao maksimalno jaku Hrvatsku. Zagreb je igrao vrlo dobro ove sezone, a iako u reprezentaciji nema napadački potentnog Lazarova, kada pridodamo druge igrače dojam je da bi reprezentacijala morala biti još snažnija od kluba. A uigranija od drugih reprezentacija - u svakom slučaju. Ne bude li tako, Červar zaista ima za što odgovarati.

Još je veća prednost - domaći teren. Značajan je u svakom sportu - dovoljno je pogledati primjere hrvatske nogometne reprezentacije ili Cibone i Zadra, pa i Davis Cupa, a rukomet nije iznimka, dapače. RK Zagreb u Ledenoj je mogao igrati sa svakim i kada nije bio posebno jak, Hrvatska bi pred svojom publikom morala biti gotovo nepobjediva. U dvobojima onih najjačih razlika je često nekoliko pogodaka, a upravo tih nekoliko više može donijeti domaća publika, bilo euforijom, bilo pritiskom na suce, bilo zaustavljanjem protivničkih napada. Prednost domaćeg terena zaista nije floskula u ovom slučaju, a Hrvatska će ga imati u svakoj utakmici.

Igrački, Hrvatska vjerojatno nije jaka kao 2003., iako ni 2003. nismo znali koliko smo jaki. Činjenica je da Domagoj Duvnjak nije Ivano Balić niti će ikada biti isti igrač, ali je činjenica i da je Duvnjak pokazao i u Zagrebu, ali i u reprezentaciji, da je vrhunski srednji vanjski, sposoban i asistirati i zabiti i izboriti sedmerac. Baš kao što je činjenica i da je Duvnjak bolji igrač nego što je bio Balić u njegovim godinama, što će Ivano prvi istaknuti. I stoga, čak i ako će naš optimizam biti temeljen na najboljem mladom igraču svijeta (koji ima nedostataka, prije svega motoričkih) - opet imamo pravo na taj optimizam. A ako Balić bude mogao igrati - to je samo dodatni bonus.

Problema s ozljedama imaju i drugi, a igrački je to ionako sve "tu negdje". Tko će postići najbolju kemiju, tko će uloviti optimalnu formu, tko će izdržati bez ozljeda, tko će dobro rotirati i zadržati svježinu, tko će imati i malo sreće - sve su to faktori koji će odlučivati u završnici. S time da Hrvatska iza sebe ima 15-ak tisuća grla te milijune onih ispred TV-a ili računalnih monitora.

Zbog toga treba prihvatiti pritisak zlata, bez obzira što se mogu pronalaziti opravdanja u ozljedama. Svjetsko prvenstvo igraš kod kuće jednom u karijeri (i to ako si sretan) i zbog toga ne treba bježati od prilike da naslov svjetskog prvaka podigneš pred svojim ljudima.

Hrvatska od Atene nije osvojila zlato, što je niz od pet natjecanja. Za ovu generaciju - koliko god se to Červaru neće svidjeti - predugo. Svjetsko prvenstvo idealna je prilika da se to promijeni, da se zlatom opravdaju uloženi novac i trud i da se ciklus "portugalske generacije" okruni kako je i započeo prije šest godina...