Topnici pucaju u prazno

Kada je nedavno, u susretu Carling Cupa, Arsene Wenger na teren poslao poslao gotovo juniorsku momčad, malo je bilo onih koji nisu iskazivali divljenje prema ovom francuskom stručnjaku. A kada je, k tome, taj "dječji vrtić", u kojem su mjesto zauzeli izvjesni Gibbs, Merida, Ramsey i Vela, Sheffield United ispratio sa šest "komada" u mreži, komplimenti na račun Arsenalove politike stizali su sa svih strana globusa. "To je pravi put, svi klubovi trebali bi se ugledati na Arsenal", najkraći je rezime svih novinskih tekstova koji su popratili ovu spektakularnu predstavu Wengerovih "beba".

No, bez obzira na svu ljepotu igre koju Topnicima nitko ne može osporiti, činjenica je kako je ta igra posljednjih sezona unaprijed osuđena na neuspjehe. Najsvježiji primjer je tekuća sezona Premiershipa, u kojoj londonski klub, usprkos velikoj pobjedi nad Chelseajem u nedjelju, već nakon odigranih 15 kola ima popriličan zaostatak za vodećim momčadima lige. Iako je za engleskim prvoligašima tek trećina prvenstva, čini se kako su Topnici već u ovoj ranoj fazi sezone otpali iz utrke za naslovom prvaka, tako da se neminovno postavlja pitanje: je li ovo zaista ispravan put za klub reputacije Arsenala?

Da bi odgovorili na njega, moramo razmotriti sve one koji su usko upleteni u klupsku politiku. Prvi na "piku" svakako je Arsene Wenger, koji broji evo već 13. godinu na klupi kluba iz sjevernog Londona. Naravno, o znanju i reputaciji francuskog stručnjaka bespredmetno je uopće raspravljati, no čini se kako se Francuz posljednjih nekoliko sezona odlučio za alibi taktiku, koja se ukratko može svesti u ovo: "Neću se previše truditi zadržati svoje najbolje igrače, za novce zarađene prodajom istih dovest ću nekoliko anonimnih jeftinih igrača, te pokoje zvučnije, iako još uvijek nedovoljno afirmirano ime, i s njima pokušati osvojiti nešto. Ako uspijem - super, ako ne, krivi će biti Manchester United i Chelsea, koji nemilosrdno troše novce i dovede svjetske klase, dok se mi trudimo igrati najljepši nogomet".

Kao "krunski" dokaz ovakve politike može poslužiti događaj iz ljeta 2007. godine, kada je Arsenal napustio vjerojatno najbolji igrač u njegovoj povijesti, Thierry Henry. Iako je u razgovorima za medije pokušavao uvjeriti javnost da je prelazak u Barcelonu isključiva želja francuskog napadača, opći je dojam da se Wenger Henryja želio riješiti dok još može dobiti dobre "pare" za njega, s obzirom na silaznu putanju karijere legendarne 14-ice Topnika.

I zaista, 16 milijuna funti zarađenih u ovom transferu može se smatrati sjajnim poslom francuskog trenera, no ono što je u ovom slučaju neshvatljivo je način na koji je taj novac potrošen tj. nepotrošen. Wenger ga je uglavnom uložio u javnosti poprilično nepoznata imena (Djourou, Randall, Connolly...), a "kesu" je odriješio tek za Eduarda i Sagnu, koji, priznat ćete, (još uvijek) nisu igrači s kojima ćete "loviti" Premiership ili Ligu prvaka. Sličnu stvar kao lani s Titijem, trener Arsenala napravio je i ovog ljeta, kada se i nije baš previše potrudio u Londonu zadržati svog ponajboljeg igrača prošle sezone, Mathieua Flaminija, koji je shvatio da će do trofeja lakše u dresu milanskih Rossonera.

Na Emirates su, pak, ponovno "sletjeli" neki novi nepoznati klinci (Ramsey, Bischoff), te Samir Nasri i Mickael Silvestre, koji također nisu "kalibar" (prvi premlad, drugi na zalazu karijere) za trku s europskim velikanima.

No, bez obzira na simpatije koje možete gajiti ili ne gajiti prema njemu, puno je važnije što o francuskom treneru misle čelni ljudi kluba. A njihov palac je, o čemu dovoljno svjedoči i Wengerova dugovječnost na klupi Topnika, definitivno okrenut prema gore. I zaista, u vrijeme dok treneri u nekim sredinama imaju rok trajanja poput mlijeka u tetrapaku, Wenger je jedan od rijetkih koji mirno može raditi svoj posao, bez obzira na rezultate koje njegovi igrači postižu.

Razlog za to prilično je jednostavan, a proizlazi iz činjenice da je vrhunski nogomet danas uvelike postao biznis, u kojem je stanje na računu često presudan faktor u vrednovanju uspjeha. A kad je tako, nećete naći puno uspješnijih ljudi od Arsenea Wengera. Čovjek uglavnom kupuje jeftino, a kada se i odluči na neki unosniji transfer, to su onda mladi igrači na kojima se u budućnosti može zaraditi još više. Naravno, oni na "katu" ne bi imali ništa protiv da i koji trofej povremeno "sleti" na Emirates (posljednji je bio FA Cup 2005. godine), no ni ovako se neće previše buniti.

Konačno, posvetimo i riječ-dvije navijačima, zbog kojih se nogomet u konačnosti i igra. Iako bi iz tjedna u tjedan rasprodani Emirates trebao sugerirati da fanovi Arsenala čvrsto stoje iza aktualne klupske politike, većina njih sigurno bi mijenjala sve ove lijepe i za oko ugodne predstave za pokoji trofej više u klupskim vitrinama. Uostalom, pokušajte sebe staviti u poziciju navijača koji je već na početku sezone svjestan da će svi oni najvažniji naslovi odletjeti negdje drugdje.

Možda je pregrubo reći da su gledatelji na Emiratesu taoci uprave i trenera voljenog kluba, no činjenica je da su oni jedini gubitnici u tom trokutu. Čelnici su zadovoljni zbog vrlo dobrog poslovanja, posebno u vrijeme kada velika ekonomska kriza ne zaobilazi ni najbogatije nogometne klubove, Wenger može u miru raditi i unaprijed mahati alibijima za eventualni neuspjeh, dok navijačima preostaje tek uživati u lijepoj igri.

I koliko god to bilo lijepo, svi oni koji navijaju za neki klub znaju da ipak nema ljepšeg osjećaja od onog, kad kapetan vašeg kluba u zrak diže pehar, na koji navijači Arsenala već (pre)dugo čekaju...