Juriš
Čiji je to ego povrijeđen?
Da je kod dijela Hrvata memorija slična onoj zlatne ribice, znamo već duže vrijeme. Da smo nacija koja poznaje samo dva osjećaja - euforiju ili depresiju, znamo još bolje. Da će nakon poraza od Engleske iz mišjih rupa izroniti svi oni zlobnici koje je mjesecima psihički ubijala pomisao da netko u ovoj zemlji dobro radi svoj posao, bilo je sigurnije od sefa u švicarskoj banci...
Lipanj. Blago nama. Slaven Bilić je genijalac, vežimo ga ugovorom dokle god bude bude mogao disati. Robert Kovač i Šimunić su najbolji stoperi u Europi, briljantno su odradili Euro. Niko Kovač nam treba, bez njega je naša sredina neusporedivo slabija. Pranjić je senzacija, gdje se skrivao dosad? Pletikosa je tako siguran i psihički, sretni smo što ga imamo. Igra nam je prvoklasna, a momčad savršen spoj iskustva i mladosti. Imamo plejadu mladih igrača koji će nas držati još 10 godina u svjetskom vrhu. Strašni smo.
"Zar zaista nećete u West Ham?"
Najgori dio poraza od Engleza nisu izgubljena tri boda, nego činjenica što su se opet vratili na onaj oblak s kojeg su privremeno sašli nakon naše pobjede na Wembleyu. Već nakon utakmice lica svih članova engleske delegacije bila su drugačija od onih s kojima su došli u Hrvatsku. Još tijekom utakmice naš fotograf Davor Sajko imao je problema s nekim odebljim i nevjerojatno arogantnim članom njihova osiguranja svaki put kad je pokušao slikati englesku klupu. Po završetku susreta "počašćen" je finim engleskim "epitetima" kad se drznuo slikati Capella u kutu press-šatora gdje ga je isti taj iritantni debeljko odveo na druženje s isključivo engleskim medijima. Hrvatima je usred glavnog grada hrvatske države pristup bio strogo zabranjen. Ne treba ni napominjati da je Bilić bio dostupan i jednima i drugima svo vrijeme konferencije za novinare, a Englezima je odgovarao na njihovom jeziku. Čak i na glupa pitanja poput "zar zaista nećete u West Ham"?
Rujan. Katastrofa. Slaven Bilić uopće nije tako dobar trener kao što smo mislili. Mogao je slobodno otići u West Ham ili HSV, ako će i dalje gubiti od Engleza. On je za Capella "mala beba". Braća Kovač su stari jarci koje bi trebalo što prije najuriti, kojeg se vraga nisu oprostili nakon Eura? Šimunić ne igra u Herthi, nije to više onaj stari Joe. Pranjić je smiješan, gdje su njega našli? Pa bilo je tako jasno da se on ne može s Walcottom nositi. Pletikosa je rupetina, uvijek je i bio. Igra nam je katastrofa, ako ne možemo ovakve Engleze pobijediti, o čemu uopće pričamo? Momčad nam je stara, treba barem polovicu umiroviti, a ovi mladi imaju još puno kruha jesti da bi postali pravi. Užasni smo.
Između ova dva paragrafa dogodile su se tri utakmice, od kojih smo dvije pobijedili. I 90 minuta protiv Engleske, u kojima je splet okolnosti prevagnuo na stranu momčadi čiji igrači igraju u najboljim svjetskim klubovima, a izbornik zarađuje mjesečno koliko i cijela jedna siromašnija hrvatska regija. Jednako kao što nas je splet sretnih okolnosti gurnuo u situaciju da ih dvaput "plesnemo" u prošlim kvalifikacijama. Niti smo mi bolji od Engleza za dvije pobjede u dvije kvalifikacijske utakmice, niti su Englezi bolji od nas za 4:1 i dojam koji je ostao nakon prošlotjedne utakmice u Maksimiru.
Pa zašto onda ne možemo mirno i realno sagledati situaciju i prihvatiti da su porazi, kao i pobjede, sastavni dio sporta i da Hrvatska nije izgubila od bilo koga, nego od reprezentacije čija liga i pozadinska organizacija u Savezu drmaju svijetom i vladaju europskim nogometom? Zašto ne možemo prihvatiti da i nogometaši koji su odigrali toliko sjajnih utakmica, imaju pravo na svoj loš dan i lošu utakmicu? Zašto je teško pogledati brojke i vidjeti da je hrvatska nogometna reprezentacija za vladavine Slavena Bilića od 27 utakmica pobijedila u 19, a prošle srijede izgubila tek treću. A zapravo - prvu. Jer porazi od Makedonije i Nizozemske nisu imali apsolutno nikakav značaj.
Možemo, itekako možemo. Nažalost, kao i obično, buka negativnosti uvijek je jača od snage argumenta i mirisa realnosti. Velika većina onih koji su proživljavali euforično ljeto, prilično je normalno i staloženo prihvatila činjenicu da smo "jednom morali i izgubiti". Razgovarali ste s prijateljima, ukućanima, susjedima, kolegama. Koliko njih je uistinu podleglo katastrofičnoj slici koju pokušavaju nacrtati oni niti razumiju nogomet, niti s njim žive? Malo, zar ne? Slažete li se da je većina rekla "Dogodilo se što se dogodilo, idemo dalje"? Poraz je zabolio, ali kredit kojeg je zaradila Bilićeva momčad je jači od toga.
Kažu da smo bili bahati? Tko je to bio bahat? Bilić? Dobro, jeste li čitali/gledali/slušali njegove izjave danima uoči Engleske? Igrači? Je li i jedan od njih rekao kako ćemo Engleze razbiti i osramotiti? Je li itko od ljudi u bliskom krugu oko naše reprezentacije i jednom rečenicom dao naslutiti da smo Engleze "podcijenili", kao što tumače neki veliki mozgovi koji uvijek imaju odgovore na sva pitanja? Naravno, kad sve završi.
Zar se bahatošću zove vjera u svoje mogućnosti? Vjera u svoje suigrače? Vjera u pobjedu? Zar je Bilić trebao reći "ne, nemamo šanse triput zaredom pobijediti Engleze?" Zar je Srna trebao najaviti "plašimo se Engleza", a Olić "lošiji smo od njih i bit će nam dosta bod"? Kako bi ih onda dežurni moralisti danas karakterizirali? Pametnima? Realnima? Zapljeskali im jer su "skromni i ponizni"? Da, baš.
Da, bilo je i bahatosti, ali ne na tim mjestima. Bahatosti je bilo kod ljudi koji nogomet ne poznaju, a njime se bave jer je to "in". Bahatosti je bilo po medijima, kad su se neke kolege nepristojno i bezobrazno sprdale s Englezima. I to uglavnom oni koji se nogometom bave samo kad dolaze Englezi ili kad igramo na velikim natjecanjima. Likovi koji nemaju pojma o nogometnim odnosima snaga, ali nemaju problema prosipati svoju veliku pamet i tumačiti kako "Englezi nemaju šanse". Uz kapitalni argument kako smo ih "već dvaput dobili".
Pravi navijači, oni istinski zaljubljenici u nogometnu loptu i iskreni štovatelji svega onoga što nam je Bilićeva momčad priuštila u zadnje dvije godine, poraz su prihvatili na normalan način. Slegli ramenima, popili pivu i otišli kućama. Tužni, ali ne bijesni. I za njih nema nikakve dvojbe hoće li opet napuniti stadion kad na njega istrče momci u crveno-bijelim kvadratićima. I hoće li i sutra potrošiti i zadnju kunu da bi zapljeskali reprezentaciji koja u svakoj utakmici "gine" za dres koji nosi.
Takvi navijači nakon Engleske nisu prolijevali žuč i psovali sve redom "jer su ovi Bilićevi izgubili". Oni koji su spremni žrtvovati vrijeme i novce samo onda kad se pobjeđuje i koji reprezentaciju vole samo kad joj ide dobro, neka sljedeći put slobodno ostanu kući i pronađu prikladniju zabavu za svoj grandiozni ego koji ne trpi poraze.
U sportu je uglavnom potrebno biti veći u porazu, nego u pobjedi. Ako je ovakav poraz bio potreban da bi se skinule maske brojnim "obožavateljima" koji su se nakotili dok se množila serija pobjeda ili političarima koji su se u loži uvrijedili zbog "loše Bilićeve taktike", onda on i nije tako loš. Izgubili od Engleza? Ma zamisli...
Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
Slijedi: Ne smije biti uzalud
- Najnovije
- Najčitanije
Pobjednički niz by SuperSport: Na pola puta do čarobnih 20
Nogomet
Sportnetovi novinari prognoziraju završnicu sezone: Sopić će imati razloga za slavlje
SuperSport HNL
Xabi Alonso prekinuo špekulacije, ostaje trener Bayer Leverkusena
Njemački nogomet
Panathinaikos kod posrnulog Virtusa lovi što bolju poziciju uoči doigravanja
Euroliga
[UŽIVO] Cibalia povela nakon samo 33 sekunde!
Prva NL
Sportnetovi novinari prognoziraju završnicu sezone: Sopić će imati razloga za slavlje
SuperSport HNL
Karoglan: 'Neće prvenstvo biti definirano nakon ovog derbija, ali bodovi su imperativ'
SuperSport HNL
Pobjednički niz by SuperSport: Na pola puta do čarobnih 20
Nogomet
Xabi Alonso prekinuo špekulacije, ostaje trener Bayer Leverkusena
Njemački nogomet
Kronologija: Mreže čiste u Dugopolju, remi u konačnici najpravdeniji
Prva NL