Trener pobjednik

Josip Milković je 2002. godine na Europsko prvenstvo u Švedsku poveo Marija Kelentrića, Venia Loserta, Valtera Matoševića, Božidara Jovića, Renata Sulića, Mirzu Džombu, Gorana Šprema, Tihomira Baltića, Vedrana Zrnića, Zvonimira Bilića, Slavka Golužu, Davora Dominikovića, Petra Metličića, Ivana Balića, Tončija Valčića i Igora Kosa. Ta je momčad potonula na samo dno Europe uz tri poraza u skupni.

Nakon toga za izbornika je imenovan Lino Červar i Hrvatska je u rekordnom roku postala svjetska velesila. Na Svjetskom prvenstvu u Portugalu, na koje je Hrvatska ispraćena s rekordnim pesimizmom, izgubili smo od Argentine, mučili se sa Saudijskom Arabijom, a onda smo postali - prvaci svijeta! Kritičari su zašutjeli, Hrvatska je opet slavila svoje junake.

Koja je razlika između te dvije momčadi? Červar je dodao Šolu, Kaleba, Lackovića i Špoljarića. No, Milković je u rukama i tada imao ključne igrače reprezentacije koju ovih dana bodrimo u Pekingu. Je li možda stvar u Červaru? Igrači su prije Portugala bili daleko od samopouzdanih, no Lino im je pomogao da shvate koliko vrijede i s dna Europe otišli smo na krov Svijeta. I to za samo godinu dana!

No, u Hrvatskoj se dugoročno može oprostiti sve osim uspjeha. Na Europskom prvenstvu u Sloveniji osvojili smo četvrto mjesto i to je tretirano kao neuspjeh. Opet, od dna do polufinala za dvije godine i to kritičarima nije dovoljno. Zašto? Odgovor znaju samo oni koji kritiziraju. Zaboravili smo, međutim, Sloveniju i otišli na Olimpijske igre u Ateni. Učinak je bio za povijest - osam pobjeda u osam utakmica i zlatna medalja. A gdje smo bili četiri godine ranije? Gledali smo Olimpijske igre putem malih ekrana, a sudjelovanje prokockali na Europskom prvenstvu u Hrvatskoj.

Nakon toga su neki čak i srebro u Tunisu 2005. godine tretirali neuspjehom, jer to je ipak pad. Naravno, svi su odmah znali bolje od izbornika. Četvrto mjesto na Europskom prvenstvu 2006. godine tretirano je sramotom, a takvog razmišljanja ima samo u Hrvatskoj, zemlji sa pet milijuna stanovnika i istim brojem trenera koji razumiju baš sve bolje od aktualnih izbornika. Na Svjetskom 2007. godine ova momčad prvi put nije ušla u polufinale velikog natjecanja i razni kobci su odmah pokrenuli lavinu napada na Linu Červara. Srebro s ovogodišnjeg Europskog prvenstva osvojeno je unatoč velikim problemima s ozljedama i znalci su opet morali šutjeti. Na Olimpijskim igrama u Pekingu korak smo do medalje.

Misli li netko zaista da praktično isti igrači mogu od pokojnika do pukovnika u samo godinu dana doći bez zasluge izbornika? Budimo napokon malo ozbiljni i odajmo priznanje izborniku, stožeru i igračima. Je li zaista moguće postati prvi olimpijski pobjednik u povijesti natjecanja s maksimalnim učinkom bez ikakvog utjecaja izbornika? Svatko tko zna bar nešto o sportu može lako odgovoriti na ovo pitanje. Je li moguće bez Džombe tek tako uzeti srebro na Europskom prvenstvu? Je li moguće bez Balića od 20. minute svladati Španjolce? Pa budimo napokon iskreni i iskreno zaplješćimo Kaubojima i svima koji ih vode jer nije daleko vrijeme kad će odjahati sa scene. A onda ćemo tek shvatiti što smo imali i kako smo se odnosili prema tome.

Treći puta u povijesti smo među četiri najbolje momčadi Olimpijskih igara i drugi puta u nizu. Ali priča li se o veličanstvenoj pobjedi protiv sjajne Danske? Ma ne, mi Hrvati raspravljamo o tome zašto Šprem nije odmah bio prijavljen i zašto je Lino u time-outu u zadnjoj minuti morao reći igračima da budu tihi. Neki čak kažu da ne bismo ušli u polufinale da se Vukić nije ozlijedio.

Vrijeme je da napokon počnemo cijeniti ono što imamo i moramo odati priznanje Červaru i svima koji su bili u stožeru u ovih zlatnih pet i pol godina jer su napravili povijesni posao. Prestanimo gaziti naše uspjehe i hrvatske junake. Budimo iskreni, uvijek će se naći netko ljubomoran na uspjehe male zemlje poput Hrvatske, no zaista je nevjerojatno što se u slučaju rukometne reprezentacije većina takvih nalazi upravo u Hrvatskoj. Sjetimo se za kraj jedne već povijesne rečenice: "Iznad svih - Hrvatska!". Igračima i izborniku je to jasno, ali nekima očito nije.