Zdravko Mamić kao pastir

Zdravko Mamić rođen je u Bjelovaru 1959. godine. Od malih nogu gajio je ljubav prema nogometu. I njegov brat Zoran također. I njihov brat Stojan Ante. Splet životnih okolnosti natjerao ga je da s braćom napusti Bjelovar i okuša sreću u zagrebačkim Sesvetama (mjestu, ne klubu), dok je njihov otac za kruh zarađivao napornim radom u Njemačkoj.

Dok su njegova braća i dalje ganjala loptu Zdravko se odlučio okončati nogometnu karijeru. Ipak, ostao je vjeran voljenom klubu (Dinamu), prometnuo se u svojevrsnog vođu navijača kluba, a isticao se i izradom transparenata. Sve u svemu svakodnevno se "muvao" oko kluba pa je tako početkom 80-ih godina prošlog stoljeća upoznao Ćiru Blaževića, tada trenera Dinama. Lukavi Mamić uvukao se pod kožu Blaževiću pa su ubrzo postali nerazdvojni, a svoju su "vezu" blagoslovili i kumstvom.

Strastveni navijač i tada mladi poduzetnik Zdravko bodrio je Dinamo na svim gostovanjima pa ga je tako 1982. godine put nanio u Istru gdje je upoznao braću ovčare Resula i Fekrija Malikija, koje je kao maloljetne otac doveo iz Tetova u Vodnjan. Pričljivi i otvoreni Resul i Fekri dali su naslutiti kako se lukavim poslovanjem može poprilično dobro živjeti od ovčarstva. Zdravko nije dvojio ni minute, zatražio je posudbu od kuma Ćire i preselio se u Istru kako bi se bavio uzgojem ovaca.

Svakom poslu predavao se u potpunosti pa je isto napravio i s ovčarstvom. Okupio je maleno stado ovaca i brzo počeo širiti posao. Stupio je u kontakt s udrugom pastira "Navijači" te im nudio suradnju, a sve pod krinkom straha od vukova. Najavljivao je tako dolazak vukova, zalagao se za sustav 16 pašnjaka te je obećavao izgradnju ranča u kojem bi bilo moguće i prezimljavanje ovaca.

Vidljivog napretka nije bilo, misteriozno je utrošen ogroman novac u izgradnju ranča, koji je postao poznat kao istarsko ruglo, ovce su zimi morale na Učku jer prezimljavanje nije bilo moguće. Ipak, zbog istančanog smisla za posao Mamić je postao previše moćan da bi ga "Navijači" nadjačali. Počeo se baviti uvozom ovaca iz dalekih zemalja te je za te potrebe osnovao MSA, odnosno Mamić Sheep Agency. U međuvremenu mu se i brat Zoran oprostio od nogometa pa ga je Zdravko angažirao za skautiranje najkvalitetnijih ovaca u Južnoj Americi i naravno Australiji.

Među ostalim uzgajivačima kružila je priča o nadnaravno kvalitetnoj ovci Bošku, koju je Zdravko u za istarske uzgajivače neviđenom poslu prodao velikoj farmi ovaca "Aston Villa". Počeo je oko sebe okupljati najbolje ovce, ostali uzgajivači morali su se prilagođavati njegovim uvjetima jer su znali da je Mamić iznad svih. Tako je sve najbolje završavalo kod Zdravka, a bio je toliko umješan u pregovorima da je uspijevao isposlovati i buduće honorare od prodanih ovaca. Tako je recimo za prodaju Jerka, Ole i Boštjanke osigurao i 30% budućih prihoda od prodaje mlijeka i sireva pa čak i od prodaje dvije generacije njihovih janjaca.

S nekim je ovcama i uzgajivačima imao velikih problema, ovca Niko divljala je nakon što je čitavom stadu Zdravko odlučio smanjiti unos hrane. Pomalo ugojeni Niko nije se smirio pa ga je Mamić bio prisiljen prodati ljutim rivalima, uzgajivačnici "Grgić". Iz iste je uzgajivačnice poželio kupiti ovcu Rukavinu, no pastir Šošo stopirao je već dogovorenu prodaju i poslao mladu ovcu u neperspektivnu uzgajivačnicu u Belgiji.

Na radost svih pravih uzgajivača i ljubitelja tih dragih životinja, Zdravko Mamić je zbog teških psihičkih problema odlučio otići u mirovinu 2010. godine.