Ocrnit ću Bilića

Internet je prekrasna stvar. Posebno jer svatko može pisati što hoće, a ako se nađete na pravom mjestu u pravo vrijeme, pa ste još uz to i elokventni - eto prigode da na nekakvom čitanom mediju kroz kolumne i komentare svoje mišljenje prodajete kao vrijedno pažnje. Bez cenzure, bez uredničkih korekcija, bez imalo davanja pažnje nekakvoj etici, moralu ili uopće ikakve odgovornosti, a sve pod parolom "slobode medija". Može se piškiti, kako bi to Zdravko Mamić rekao, po bilo kome, posebno u ovoj zemlji gdje nitko, izgleda, ništa ne vrijedi.

Činilo se da bi Slaven Bilić mogao biti endemski primjer osobe koju svi cijene, ali ta idila nije dugo trajala. Istina, Slaven Bilić preporodio je reprezentaciju koja je nakon SP-a bila "na aparatima", ali - kao da je to bitno. Kao da je bitno što Hrvatska opet nešto znači u svijetu nogometa, kao da je bitno što smo dva puta pobijedili moćne Engleze, kao da je bitno što nam igrače traže vodeći europski klubovi, kao da je išta od toga - s nogometom povezano - bitno.

Neovisno o tomu koliko je Bilić pozitivnoga donio hrvatskom nogometu kao izbornik, očito kod nekih nije uspio zaslužiti kredit koji traje bar malo dulje od jedne prijateljske utakmice. Iako niti jedan službeni nastup hrvatske reprezentacije ne daje povoda ni onim najkritičnijima da sumnjaju u Bilićeve odluke, neki ipak znaju bolje. Ne?

Četiri milijuna hrvatskih izbornika otkrilo je tako, mjesec dana prije Eura, Ivicu Križanca. I sada je mnogima nevjerojatno što Bilić nije pozvao stopera Zenita koji "s lakoćom zaustavlja Lucu Tonija", već na Euro odlazi s "ostarjelom ekipom sklonom kiksevima koja ne igra u svojim klubovima".

Biti izbornik ne znači skupiti one igrače koje većina smatra najboljima u datom trenutku. Sastaviti najbolju momčad ne znači nužno uzeti 11 najboljih igrača i pustiti ih na travnjak da se igraju. Znaju to Amerikanci sa svojim dream-teamovima, znaju to u Realu s galacticosima, znaju to u Barceloni, znaju to u svakom klubu ili reprezentaciji gdje zbroj "najboljih" nije dao i najbolji rezultat.

Atmosfera, kemija, spremnost da se "gine" jedan za drugoga, povjerenje, uigranost, poznavanje i poštovanje suigrača - sve je to itekako važno u receptu za uspjeh, u kojem je kvaliteta samo jedan dio "sastojaka". Možda Križanac ovog trenutka može skočiti više od Darija Šimića (a možda i ne može), ali zato je sigurno da atmosfera ne bi bila ista da, recimo, Šimić sada "dobije nogu" jer ne igra u Milanu, a Križanac upadne unutra jer igra finale Kupa Uefe. I isto tako je sigurno da debitant Križanac ne može znati temelje igre reprezentacije kao Šimić, kao što je sigurno i da ne pozna suigrače kao Šimić, i kao što je sigurno da Šimić u reprezentaciji nikad, ali baš nikad nije razočarao kada je to bilo važno. I na temelju svega toga - Križanac bi trebao dobiti prednost? To kažu mnogi, od kojih velika većina Zenitovog stopera ne bi prepoznala na ulici. Nažalost.

Zar Bilić, Asanović, Jurčević i Prosinečki nisu zaslužili malo više povjerenja? Da možda priznamo - hej, možda oni, igrači koji su igrali u velikim svjetskim klubovima, koje su vodili veliki treneri, i koji su osvajali velike trofeje - znaju malo, mrvicu više od nas; novinara, navijača, pratitelja nogometa od kojih su mnogi od nas u svlačionici bili jedino na tjelesnom?

Pa kad to priznamo, možda odemo i korak dalje, pa kažemo - možda ljudi znaju zašto je njima Kalinić ispred Mandžukića ili Pokrivač ispred Babića, premda bih ja možda radije vodio Balabana, a moj tata Rukavinu. Možda su oni ipak "osjetili" te igrače na treningu, možda ipak bolje osjećaju koji bi od njih mogao više koristiti reprezentaciji, možda bolje znaju zašto im Pokrivačeve vrline odgovaraju više od Babićevih ili Kalinićeve od Mandžukićevih?

Zašto bi, uostalom, radili na svoju štetu? Čak i da zaista mislimo kako "ima nešto" u vezi s Ugarkovićem, zar svejedno možemo dovoditi u pitanje Bilićev izbor kada je rezultatima potukao i najoptimističnija očekivanja? Pa da je pozvao i samog Ugarkovića, ako s njim pobijedi Engleze na Wembleyju - tko mu može zamjeriti? Nek se svi prodaju, nek svi zarade, dok god Hrvatska igra dobro.

Bilićev osebujan stil nije sjeo svakome, kao što ni svaka njegova izbornička odluka nije bila savršena. Međutim, nepojmljivo je na temelju praktički ničega odjednom dovoditi u pitanje moralnost trenera čiji su rezultati - perfektni. Čak i na internetu, gdje eto svatko piše što ga je volja jer pred tastaturom smo svi pametnjakovići i mudonje, negdje bi trebala postojati granica.

Bilić je napravio pogrešku s Anasom Sharbinijem. Ne zato jer Sharbini nije dovoljno talentiran ili dobar, niti zato jer je igrač pod paskom Bilićeva prijatelja, već zbog "noža u leđa" Draženu Ladiću. Da se to moglo izvesti na drugi način - moglo se. I moralo. I zbog te odluke Bilić će dobiti zaslužene kritike.

No na sami izbor igrača nema se što prigovoriti, bez obzira bi li ja, vi ili brat od vaše tetke radije vidio tamo Rukavinu, Mandžukića ili Balabana. Bilić i njegov stručni stožer i više su nego zaslužili kredit da u njihove odluke ne sumnjamo. Možemo, dakako, raspravljati, više zabave radi, zaslužuje li na popisu biti ovaj ili onaj, kao što ćemo to raditi skicirajući prvu postavu. Međutim, baš kao što je zaslužio da bez kritika bira igrače s kojima će krenuti u izazov karijere, tako zaslužuje i da bez kritika bira igrače s kojima će krenuti u utakmicu. Rezultati mu moraju garantirati taj mir!

I mi mediji imamo nekakvu ulogu u kreiranju kvalitetne atmosfere uoči Eura, a bacanje klipova pred Bilića sigurno nije doprinos u tom smjeru. Izbornik nikada nije bježao od argumentiranih kritika niti je njih nedostajalo, iako neki tvrde da su svi ostali novinari samo "poltroni koji zadivljeno gledaju Bilića u nadi da će ih potapšati". Jer mudonja si jedino ako soliš pamet o nečemu što ne poznaješ ili ako u tekstu napišeš "podjebavanje" jer to je cool.

Cool je, zapravo, kritizirati argumentima, hvaliti argumentima, zadržati realnost "u dobru i u zlu". Pljuvački senzacionalizam je samo to što mu ime govori.

Time bih završio svoj doprinos uvlačenju Sportneta u Bilićevu stražnjicu...